Kraljica Dunava

...na lijepom plavom Dunavu.. Naslov članka je trebao biti „Moj posljednji članak za Glas studenta“ ali ipak sam odlučila ostati i još se, neko vrijeme, družiti sa svima. :) Nikad nisam voljela (čitaj: znala) pisati, ali volim komunicirati s ljudima i putovati te sam na taj način uvijek uspijevala s lakoćom prenijeti svoje misli na „papir“, što bi na kraju i rezultiralo uspjehom. Radila sam nekoliko intervjua s mladim, perspektivnim ljudima koji su tek na početku svog puta i ostvarenja svojih snova. Bilo je mi je iznimno zadovoljstvo i čast upoznati svakoga od njih, porazgovarati i sve zabilježiti na ovom divnom, perspektivnom portalu. :) Ovaj put pišem o svom kratkom, ali slatkom putovanju u Budimpeštu. .
. Put u Budimpeštu započeo je, blago rečeno, kaotično. Osim što smo krenuli sat kasnije nego smo planirali, zaboravila sam vozačku dozvolu, pokvarilo se grijanje te je uz sve to, bila tolika magla da smo na autocesti vozili ne preko 80 km/h. Sami put do glavnog grada bio je stresan (radi svega navedenog) te samim time jako dug. Kroz prozore smo skenirali sela, zaseoke, stare kuće. Kroz glavu mi se provlačila misao kako nikad ne bih mogla živjeti u ovoj zemlji. Osjećala sam se kao da sam u nekom prošlom vijeku – sve dok se nismo počeli približavati našem odredištu. Čim dođete do predgrađa Budimpešte – sve se mijenja! Počelo je biti zanimljivo, lijepe novije zgrade, raskošna arhitektura, više ljudi, gužve na cestama. Po dolasku u Budimpeštu lako smo pronašli svoj smještaj, parkirali auto, iznijeli stvari i krenuli tražiti broj sobe, sve do trenutka dok nismo shvatili da nam domaćin zapravo neće donijeti ključ nego moramo sami po njega. Ponovo vraćaj stvari, pali auto, pali navigaciju i traži domaćina. Brzo smo ga pronašli, dobili ključ i napokon se smjestili. Na našu sreću, tim činom završilo je loše raspoloženje te smo se mogli opustiti i krenuti u razgledavanje ovog (kasnije potvrđeno) predivnog grada. :) .
. Spajanjem brdovitog i konzervativnog Budima, te liberalne Pešte, nastao je današnji grad Budimpešta, a što sam u njemu posjetila, slijedi u nastavku. Ono što me najviše oduševilo i gdje sam se ponovno vratila zadnji dan, bila je Ribarska tvrđava. Prepoznatljiva je po svojih sedam tornjeva i izgledu koji podsjeća na dvorac iz bajke. Iako nosi naziv tvrđava, nikada nije bila isto, nego je služila samo za uživanje. Mađarski parlament građevina je koju ne treba posebno opisivati. Dovoljno je reći da je za "stat’ i gledat'" - zasigurno jedna od najljepših građevina u cijelom gradu, a i šire. Parlament je, sam po sebi, fascinantna građevina, ali kada ga promatrate s broda tijekom noćne vožnje Dunavom, ostanete bez daha. Tople preporuke za rezervaciju noćne vožnje brodom koja traje u prosjeku dva sata. Ono bez čega Budimpešta ne bi bila Budimpešta, poveznica dvaju gradova, "mjesto gdje Budim ljubi Peštu" - budimpeštanski mostovi kojih čak ima 9 i svaki od njih nosi svoju posebnu priču, legendu ili mit. Ispričat ću kratku (vjerojatno svima već poznatu) priču vezanu za najpoznatiji most - Lančani most. Upravo je Lančani most bio onaj koji je po prvi put spojio Budim i Peštu, a priča koja se veže uz njega je sljedeća. Navodno, prije otvaranja mosta, grof Széchenyi (po kome je most i dobio ime) izjavio je kako će se baciti u Dunav koji teče ispod mosta ako na njemu itko nađe neku grešku. Nedugo nakon, dječak je šetao oko statua lavova i izjavio kako oni nemaju jezik. Nakon što je informacija došla do njega, grof je otišao provjeriti te vidio da lavovi stvarno nemaju jezik. Nakon toga, grof Ištvan Széchenyi se bacio u Dunav. Za svih naredih 8 mostova postoje legende i mitovi koji se prenose iz generacije u generaciju, ali to ćemo ostaviti za neki drugi članak. Ako vam je komunizam zanimljiva tema, onda je Kuća terora nešto što obavezno morate posjetiti. Muzej je posvećen žrtvama nacizma, fašizma i komunizma. Često je nazivan i "projekt stoljeća". Muzej je bio vrijedan posjeta, a ono što mu je tematika je "dvostruka okupacija", odnosno priča o dvije vlasti - nacističnom i sovjetskom režimu. Slike, zvukovi, sklupture, na svaki detalj se pomno pazilo, a slike i videi koje su posvuda brzo utjeraju osjećaj tuge i nitko ne ostane ravnodušan. Slike i videe radili su fotografi amateri, a posebna pažnja je na progonu židova i političkih neistomišljenika. Lista se polako smanjivala, a zadnji na njoj bio je Trg heroja na kojem se nalazi Milenijski spomenik - nacionalni spomenik posvećen poginulim borcima u ustanku u 20. stoljeću. Spomenik je u obliku arkanđela Gabrijela sa dvije kolonade. Posjetili smo i Baziliku svetog Stjepana, glavu ulicu Vacci, Buda Castle, Budapest Eye i još mnogo toga. . . Zaboravila sam napomenuti kako pri ulasku u Mađarsku nije potrebna nikakva covid potvrda te bez problema uđete u zemlju. :) Kada smo trebali krenuti doma, jedva smo se spakirali. Kad povučem crtu, bilo je toliko lijepo da bih se rado ponovo vratila, a budući da nije daleko od Zagreba, svakako se radujem ponovnom povratku. Vratila sam se doma s nezaboravnim uspomenama, punog srca…ali i želuca! "It's beautiful here. They said that, of course, that Budapest is beautiful. But it is in fact almost ludicrously beautiful." - A.B. #glasstudenta

Kraljica Dunava