Nacrt Zakona o referendumu: švicarski model na hrvatski način

Nedavno je na e-Savjetovanja pušten prijedlog novog Zakona o referendumu. Ministarstvo pravosuđa i uprave smatra kako bi on trebao precizirati referendumski postupak te olakšati prikupljanje potpisa i samim time raspisivanje referenduma. Javnost dugo očekuje novi zakon, pogotovo nakon proglašavanja desetaka tisuća potpisa nevažećim i odbijanja građanskih inicijativa. Također, naglašeno je kako će prema novom zakonu imena i prezimena na listama morati biti jednaka onima u službenim evidencijama, odnosno Stjepan se ne može potpisati kao Stipe/Štef ili Marija kao Mara. Nacrt predviđa povećanje s 15 na 30 dana za prikupljanje potpisa referendumskih inicijativa. Međutim, kao u postojećem zakonu, potrebno je prikupiti 10% potpisa evidentiranih u popisu birača. Nadalje, u nacrtu zakona se nalazi i opcija izravnih i neizravnih protuprijedloga Sabora. Naime, po uzoru na švicarski model,Hrvatski sabor će moći ponuditi pokretačima inicijative da se njihov prijedlog prihvati bez raspisivanja referenduma. Sabor će moći ponuditi i vlastito rješenje, koje bi u slučaju odbijanja išlo zajedno na referendum pa bi birači birali između prijedloga inicijative ili protuprijedloga parlamenta. Ova novost je svakako zanimljiva, no zasigurno nije jedina pozitivna stvar koju bismo mogli ˝posuditi˝ od Švicaraca. Naime, Švicarska je poznata i po svojoj dugogodišnjoj tradiciji izravne demokracije, odnosno učestalih referenduma. Na saveznoj razini, u prosjeku Švicarci imaju priliku glasati za ili protiv desetak inicijativa godišnje. Švicarski kantoni također nude tu mogućnost za pitanja koja se vežu za njih. Švicarski model predviđa dvije vrste referenduma, „obavezni“ i „neobavezvni“ (njem. fakultatives, obligatorisches). Obavezni se mora raspisati kada se u Parlamentu izglasa izmjena Ustava (bez skupljanja potpisa), te da bi prošao mora biti prihvaćen od većine birača i kantona (dvostruka većina). Neobavezni referendum se raspisuje kada inicijative prikupe 50 000 potpisa u roku od 100 dana, a jednom raspisan mora biti privaćen od većine birača. Tu već nailazimo na razliku između švicarskog modela i švicarskog modela na hrvatski način. Dok je prema nacrtu u Hrvatskoj, da bi se izmijenio jedan zakon, potrebno prikupiti otprilike 370 000 potpisa u 30 dana, u Švicarskoj – čiji je broj stanovnika duplo veći – imaju na raspolaganju čak 100 dana za skupljanje 50 000 potpisa. Plod lakšeg raspisivanja referenduma je puno veća razina povjerenja u institucije i jača demokracija, što svakako potvrđuju i razna istraživanja poput Indexa demokracije kojeg provodi britanski Economist Intelligence Unit koji je postavio Švicarsku u top 10 demokracija svijeta, dok se Republika Hrvatska nalazi na 59. mjestu u društvu Dominikanske Republike, Perua, Lesotha i sličnih zemalja. Referendum švicarskim državljanima omogućuje da aktivno sudjeluju u kreiranju politike i njenog smjera po bilo kojem pitanju. Najpoznatiji referendumi su oni o ulasku Švicarske u EU 2001. godine kada je 76,8% građana odbilo (niti jedan kanton ili polukanton nije bio glasao za) te o Švicarskoj bez vojske (78% građana protiv). Nakon što su 1986. godine glasali protiv ulaska u UN, 2002. godine taj referendum je ponovljen te je 54% građana prihvatilo članstvo unatoč jakoj kampanji protivnika koji su smatrali kako bi to dovelo u pitanje švicarsku neutralnost. To su samo neki primjeri referenduma koji su bitno utjecali na ono što je Švicarska danas. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez podrške većine građana unatoč tomu što se neki rezultati ne sviđaju većini zastupnika u švicarskom parlamentu. Godinama se glasuje o uvođenju novih poreza i promjeni njihovih stopa, o zabranjivanju gradnje minareta, o ulasku u Schengen ili pak o ukidanju obvezne pristojbe nacionalnoj televiziji (ta inicijativa nije prošla jer je 70% glasača glasalo za zadržavanje pristojbe). Niti jedan referendum nije bio izglasan bez opsežne i detaljne javne rasprave gdje su zagovornici i protivnici određene inicijative imali priliku objasniti građanima prednosti i nedostatke inicijativa. Takvo uređenje rezultira time da nema ekstremnih podjela u društvu te građani nemaju osjećaj prevarenosti od strane vladajuće elite. Švicarski političari imaju obvezu biti transparentni i odgovorni u obrazlaganju vlastitih odluka i zakona, jer znaju da će njihovi prijedlozi biti lako srušeni na referendumu ako ih „traljavo“ donesu. Uz sve to, kako bi se dodatno povećala građanska participacija na izborima i referendumima, omogućeno je svakom švicarskom državljaninu, u Švicarskoj i u inozemstvu, da dopisno glasa na izborima. Naime, prije svakog glasanja državljani dobiju na kućnu adresu glasački materijal te mogu odmah kod kuće zaokružiti svoje preferencije i poslati poštom svoj glas ili osobno otići na glasačko mjesto i ubaciti listić. Neki kantoni su odlučili otići i korak dalje, Kanton Ženeva i Švicarska Pošta 2018. godine razvili su dva zasebna sustava koji bi omogučili e-glasovanje. Do sredine 2019. godine jedan od ta dva sustava je implementiran u ukupno 10 od 26 kantona kada je projekt zaustavljen jer je Savezno vijeće zatražilo od Saveznog kancelara da zajedno sa svim kantonima krene razvijati novi sustav koji bi prema najavama trebao biti uskoro gotov. Stoga, dobra je vijest da se u Hrvatskoj krenulo u reviziju postojećeg Zakona o referendumu. S druge strane, ova prilika ne smije biti propuštena da se, ako već imamo referendume, u cijelosti prihvati švicarski model. Djelomično prihvaćanje koristi samo vladajućim strukturama, te nije u interesu aktivnih građana. Liberalizacijom Zakona o referendumu može se podići razina građanske participacije, što je pogotovo bitno u državi poput Hrvatske gdje građani gube povjerenje u demokratske procese i institucije. Referendum mora postati korektiv politika vladajućih u službi građana. Bez toga, sve ćemo češće čuti hrvatske građane koji govore ˝zašto bih ja išao na glasanje, kad je već netko drugi odlučio umjesto mene.˝ #Referendum #Švicarska #eglasanje #Hrvatska #Vlada #evoting #dopisnoglasanje

Nacrt Zakona o referendumu: švicarski model na hrvatski način