Naučena bespomoćnost

Nekima izazovne i teške životne situacije ne predstavljaju prepreku i mogu se konstruktivno suočavati s njima, dok postoje oni kojima bilo kakva teškoća izaziva osjećaj bespomoćnosti. Na pitanje zašto su ljudi u tom segmentu toliko različiti i puni posebnosti, teško je dati univerzalan odgovor, ali možemo se dotaknuti fenomena naučene bespomoćnosti.  Navedeni termin počeo se koristiti 1967. godine nakon laboratorijskog eksperimenta Martina Seligmana u kojemu su psi bili izloženi električnim šokovima. U eksperimentu sudjelovale su dvije grupe pasa, u jednoj grupi psi su pomoću poluge mogli prekinuti izlaganje električnom šoku, dok druga grupa nije imala tu mogućnost.  Druga grupa pasa najprije je pokušavala pronaći način za izbjegavanje šoka, ali nakon neuspješnih pokušaja, mirno su stajali i primali elektrošokove. Kasnije su zamijenili grupe i psi koji prethodno nisu bili u mogućnosti izbjeći šokove, nastavili su pasivno stajati bez pronalaženja načina za izbjegavanje, dok je druga skupina pasa nastavila tražiti način kako zaustaviti šokove. Ova eksperimentalna situacija može se preslikati i na život - ako se nekome ukaže prilika da sam sebi olakša, to možda neće iskoristiti jer je navikao na bespomoćnost.  Premda se naučena bespomoćnost čini kao mazohizam, ona uistinu postoji, kao i faktori koji mogu doprinijeti njenom javljanju. Neki od učestalijih faktora su: Nepoticajno okruženje: Ako se osoba nalazi u okruženju koje je sklono čestoj negativnoj kritici bez podrške i pohvale za postignuća, osoba može uvjeriti samu sebe da se neuspjeh ne oprašta i što god da učini, neće imati pozitivni ishod niti validaciju od drugih.  Negativna uvjerenja o sebi: Ljudi koji imaju nisko samopouzdanje i negativan pogled na sebe skloniji su razvijanju naučene bespomoćnosti. Ako netko vjeruje da je nesposoban ili nedovoljno dobar, veća je vjerojatnost da će se osjećati bespomoćno kada se suoči s izazovima. Neuspjesi koji se ponavljaju: Kada ljudi doživljavaju situacije u kojima se unatoč njihovim naporima ne ostvaruje željeni ishod mogu početi vjerovati da nemaju kontrolu nad svojim životom. Negativne misli:  Razmišljanja poput “nikada neću uspjeti”, “nema smisla truditi se” i slična, pojačavaju osjećaj bespomoćnosti i utječu na smanjenje motivacije za buduće situacije.  Naučena bespomoćnost može prouzročiti duboke posljedice na emocionalno, mentalno i fizičko zdravlje pojedinca, stoga je važno da se kao društvo trudimo stvoriti okruženje u kojem će ljudi imati priliku razvijati svoje sposobnosti, suočavati se s izazovima te doživljavati uspjehe. Na taj način može se smanjiti rizik od naučene bespomoćnosti i osigurati svakom pojedincu prilika da ostvari svoj puni potencijal.