Pjesmatika: Gdje gladuju divlje zvijeri

Zvijezda Kada sam lutala, kada sam se pitala, kada sam gladovala s okusom tinte u ustima i mirisala opojan miris papira popela bih se tebi u krilo vođena željom „ZNATI“ i ti bi u mene prosula, nahranila me, snagom svojom, riječima. I krckala bih u sebi zrnca tvoje mudrosti i opet bih se penjala, opet jela… Još, DAJ MI JOŠ! Tebi se vraćam da i ja progovorim. Ispod moga jezika leži „SNAGA“. Moć teče među nama i hranimo se sobom. Hrana divljine Ti što se hraniš mojim ustima, jeko moje jeke i lice moga lica, ti što zboriš svoje riječi s moga jezika, pohlepna zvijeri, prestani me gutati! Tvoje kanđe grebu druge mojim prstima, niz moje grlo slijeva se okus jelenje krvi, jučer smo lovili u šumi. Glasno smo vrisnuli. U nama je bila snaga čopora. Crvene kapi nas kupaju na mjesečini. Mi smo slobodni i nismo više gladni i nema više mene u tebi. Lisac među jabukama Crvena je boja jasna. Jabuka je sočna, slasna. Kraj nje stvor je tamne čudi, lukav brk i zubi žuti. Crno oko oštro sjaji, crnonogog danjeg stvora što ga jabuka je svojom bojom dovabila od ispod bora. Svilenkasti dodir repa nestao u grmlja sjeni strpljivo i mirno čeka da se polje zazeleni. Voćnjak šuti, vjetra nema, rosa se skuplja spora. Bijelog zeca jabuka je domamila od preko polja. On zagrize u nju s pravom slašću, krik mu zastane u grlu. Zelena se poljana okupala zečjom krvlju. Sit i zadovoljan lisac sjedne, krvavu obliže njušku Sutra opet vrebat će iz sjene danas jabuku, a sutra krušku. Makar zna on, nikad više onako rumenu ko prvu. Iza njega nać' će samo stare kosti i jabuku trulu. #pjesme #zvijeri #pjesmatika #poezija #glas studenta

Pjesmatika: Gdje gladuju divlje zvijeri