Pjesmatika: Pjesme s vodom i o vodi 3

Brač i obitelj Ti si hladni, slani zrak i obala sjete. Tvoj zagrljaj je onaj plavetnih dubina. U tvojim njedrima ribe pasu uzice, iz otvorenih žila teče bijeli kamen i prašina puni more tamo gdje grobuju brodovi i tvoje kuće se vraćaju zemlji. Teški rad se, umoran od seljaka, puti zvonu crkve, pa od tamo nezaključanim kućama. Prolaze magarci i miriše brušće, blitva i srdele su na stolu, obitelj je na okupu. Pučišća: Pjesma o rastanku Palim svijeću, tebi dušo,
što smo bića istog žića
i što tamo gdje je nekoć bilo tuklo
hladni kamen glasno priča o rastanku.

I kroz metalni okus ulica
kojim noću luta sjeta
i kojima prekrasni miris cvijeta što cvjeta
kvari slani okus ljeta
i suze na žalu imaju
okus po rastanku.

U ponoć ipo kraj zvonika,
crna silueta lika
željna prilika uz odsjaj čika
gleda prema tamnom svodu
u bezdan što boji vodu
gdje rijetke nemani se žure
i repom mrak gaze
u plamene staze
što se razilaze u hodu,
pri rastanku. Kroz zjapeće rupe
granje šupljeg drveća
stoji i sjeća se uz svjetlost svijeća
laveža pasa i rike magaraca
pokraj gusto obraslih maslina
što sad puste čekaju na poljima,
u vrećama sastavljene,
a ulje u rastanku. I ti dušo, što goriš plamenom moje ljubavi,
sjećanje si bijeloga kamena,
izglađena milovanjem, uklesana u vremenu,
a ja ko zmija na tebi se kačim,
naboranu kožu svlačim
i ponovno se rađam u zoru
kad se ribarske barke opraštaju od vode
i sreću se opet s krajem, s tobom,
pa mi te ugase.

Kad galebovi kljunom
probodu život pod površinom,
razlit će se morem moje sjećanje na tebe
i ja ću se razliti po poljima
gdje ću s tobom mnoga jutra čekati sutra
i gdje sjenovita slutnja
da bliži se kraj puta
pjeva gorku pjesmu o rastanku. Uz piće i odsjaj krijesa miris spaljenoga mesa
sa pepelom muti vodu
i zvjerska rika bijesa
poprima sliku lijesa
što se raspada i nestaje u podu.

I zrak težak je od muha
što nad vrijesom plaze
i blijedih lica pored staze
kojih, dok životom gaze, nosi seoski puk
uz vječni muk. A pokraj starog kamenjara
bršljan i trava
gdje je bila crkva stara
pokrivaju dva kipa lava,
poznatih zvijeri i čuvara dveri.

I tamo gdje moje noge hode
više nema vode
i šum u mojim ušima
je škripa vrućeg kamena
i pogled na sunce u rastanku. Sa visokog brda
moćna krda koza
preskaču ograde, preplave polja
i nabrste se loza
što se za njih skidaju gole
spremne da se sastanu,
spremne da ih vole.

Onda kad me moja mati
još zvala večerati,
onda kad smo ti i ja
bili još u nastanku,
tko je mogao misliti o noći, o rastanku?

Tko je mogao znati
da će miševi i uholaže
nastaniti polje naše,
ugnijezditi se u korijenju naših maslina
i temeljima kuće
odakle ih ništa, ma koliko jako tuče,
neće moći istjerati. Tko je mogao znati i ćutjeti
da će naša sreća,
što je rasla brzo poput poljskog cvijeća,
jednako brzo pasti
i da će tim veća sreća duha
ko prenabreknuto tijesto kruha
tako okrutno splasnuti da ćemo se rasuti mjesto cvasti. #pjesme #voda #pjesmatika #poezija #glas studenta

Pjesmatika: Pjesme s vodom i o vodi 3