Povratak

Onoga jutra kada se prvi puta budeš vraćao kući, nebo će biti plavo. Sunce će granuti s istoka ususret tebi. Teta što radi na naplatnim kućicama nezainteresirano će primiti tvoj novac i propustiti te, nesvjesna osjećaja koji se kovitlaju u tvome želucu. Vjetar će njihati vlati trave uz zaobilaznicu, kao bezbroj puta dosad, a ti ćeš tek tada to primijetiti. Žuta će te tabla čekati tamo gdje si je ostavio.

Sve će biti na svome mjestu. Na velikoj će se katnici tvog prijatelja još uvijek vijoriti hrvatska zastava. Kada ju budeš ugledao, sjetit ćeš se mnogih večeri, toplih i hladnih, koje si proveo družeći se s ljudima iza njezinih zatvorenih drvenih vrata s hvatačem snova koji bi se svaki put začuo kada bi netko ušao unutra. Sve će izgledati netaknuto, kao da si još sinoć izašao kroz željeznu kapiju i sjeo u taksi koji te je odvezao kući. Kao da nikada nisi ni otišao. Shopping centar koji ti se nekoć činio velikim, sada će ti izgledati malenim i neuglednim, no nikad dražim. Blagdanski ukrasi ukrašavat će njegovu neuglednu vanjštinu. Neka nova najava filma krasit će njegova ulazna vrata, no ti ćeš se savršeno sjećati najdražeg dijela njegove utrobe, tamnosivih sjedala i mračnih dvorana u kojima si sjedio i koje si čistio, mirisa svježih kokica koje si jeo i koje si pravio te zadnjeg filma koji si gledao i zadnjeg filma čiju si kartu nekome prodao. Sjedio si u drugim kinima i gledao puno drugih filmova otkad te nije bilo, no ima nešto što će natjerati tvoje srce da poskoči kad budeš po prvi puta ugledao, kroz prozorsko staklo auta, tu crvenu zgradu i CineStarov logo koji će se bljeskati na sunčevoj svjetlosti poput krune.

Dok budeš polagano prolazio zavojitom cestom pored Doma zdravlja, pogled će ti se prikovati na poznati narančasti krov kako sramežljivo viri iznad Tvrđinih zidina. Trudit ćeš se ugledati više od krova, u nadi da će se zidovi razmaknuti te da će se klasična gimnazija pojaviti pred tobom. Pokušat ćeš naći prozor koji je vodio u tvoj razred, da budeš siguran da je on i dalje tamo, da ga nitko nije dirao. No, bit ćeš predaleko, stoga ti neće preostati ništa osim pogleda na koševe na školskom igralištu, skoro pa i nevidljive, no ipak ondje, u koje neka nova djeca ubacuju lopte, ili barem pokušavaju. I sjetit ćeš se vremena koje je iza tebe, no kojega se često sjetiš, kao i osoba s kojima si ga dijelio. Grad će biti tih, a ulice puste. Nekoliko biciklista će se voziti cestom, a park će biti onakav kakvog si ga ostavio, zelen i bujan… Miran dom brojnim vranama.
Kad budeš prošao tri bijela nebodera i po prvi put ugledao Korzo kako okupano u suncu čeka male dječje nožice da protrče njime, a mlade, snažne glasove da ga smijehom ispune, imat ćeš osjećaj kao da si se još sinoć njime prošetao. Kao da nikada nisi otišao. Voda će prskati iz fontane, nekolicina će ljudi piti svoju prvu kavu toga dana, magnolija pored Strojarskog fakulteta zelenjet će se u žarkim tonovima, a stara i išarana robna kuća Vesna plavjet će se bojom neba, onako kako je ostalo u tvojim sjećanjima. I vozit ćeš se dalje, a pozdravljat će te trgovine odjećom i obućom, kafići u koje nikada nisi sjeo, a pored kojih si toliko puta prolazio, stare zgrade i crkva na uglu. Ući ćeš u kružni tok i skrenuti u jednu od onih starih uličica. Starinske lampe će i dalje visjeti, ugašene i usnule. Sunce će milovati kuće niz jednosmjerne ulice i ti ćeš se zapitati s kime si se zadnji put njima prošetao. Stat ćeš pa skrenuti, a nad tobom će se nadviti veliko zadnje Franjevačkog samostana. U treptaju oka, naći ćeš se s njegove prednje strane i baciti pogled na tu veličanstvenu baroknu građevinu i njezina teška drvena vrata kroz koja si prošao mnogo puta. Prisjetit ćeš se zraka u njemu, hladnijeg i težeg zbog tišine koja kao da vječno obitava njegovim prostorijama, pa čak i onda kada orgulje označe početak mise. Zatim će ti pogled pasti na drugu stranu, prema vatrogasnome domu i mjestu na kojem si čekao autobus sa školom. Bit će prazno i tiho, mirno i spokojno, onakvo kakvim ga se sjećaš, a svoju ćeš desnu ruku podići prema svome čelu i, prije no što potpuno izađeš iz zavoja, nesvjesno napraviti znak križa. Onoga jutra kada se prvi puta budeš vraćao kući, Sava će teći pored tebe cakleći se na jutarnjem suncu kao da je od stakla. Otvorit ćeš prozor i osjetiti onaj slatkasti miris koji samo rijeka može pružiti. Pogled će ti lutati s obližnje Bosne na šetalište. Klupice na keju, drvene i polu-poderane, zjapit će prazne čekajući nekog tko će im praviti društvo. Tražit ćeš pogledom onu na kojoj si sjedio mnogih večeri, a osmijeh će ti se razvući kad ju ugledaš jer
ona
će
biti
tamo.
Stara i izlizana, svjedok brojnim izlascima, čuvar mnogih tajni. Možda ćeš, kad trepneš, ugledati ondje i ljude s kojima si plesao, pio, svađao se i smijao toliko puta. Možda će se zaista dan pretvoriti u noć i možda ćeš ugledati i sebe među njima i možda ćeš začuti poznatu melodiju kako odjekuje kroz noć, nošena Savom, daleko, daleko... Is this the real life? Is this just fantasy? I pomislit ćeš, Bože, koliko je ovaj grad prekrasan. Onoga jutra kada se prvi put budeš vraćao kući, sjena drveća padat će na ležeće policajce koji će, zajedno sa stanarima tvoga naselja, još uvijek spavati. Sunce će sjati nasred trga čije crno-bijele ploče nikad nisu bile ljepše, a ti ćeš, kao što si mnogo puta dosad, koračati njima. Korak će ti biti brz, no istovremeno oprezan jer te obuzeo strah da je sve ovo možda samo san.
Još tren, još tren…
Zastat ćeš u svome haustoru i gledati u park koji te je svih ovih godina pratio kako odrastaš. Srce će ti uzbuđeno lupati na pogled kocke koja je brižno pamtila brojne sate koje si proveo sa svojim prijateljima ondje. Stajat ćeš još koji trenutak, upijajući sliku koju samo jutarnje sunce može stvoriti, a onda ćeš se okrenuti i otići.
Samo još nekoliko koraka i ti ćeš biti tu.
Samo još nekoliko koraka i ti si tu.
Stajat ćeš pred svojim ulazom, s torbama u ruci, odlučan da uđeš, no ne još.
Još tren, još tren.
Tvoje će srce toliko bubnjati da će zaglušiti sve ostale zvukove dok njegov ritam ne bude jedini zvuk u tvojim ušima.
A vrijeme će se razliti poput Dalíjevih satova i ovaj će trenutak trajati vječno, ako je vječnost sekunda. Je li ovo stvaran život?
Je li ovo samo fantazija? Jer, ako je samo san, koliko je okrutno ovo jutro i ovo sunce koje te natjeralo da povjeruješ da si tu.
Ne znati odgovor ne poznaje život. Ne znati je li nešto jest ili nije pluta van okvira vremena u mlakom moru ravnodušnosti.
I ne ide ni naprijed ni nazad, ono ni postoji ni ne postoji.
No ti ćeš željeti znati.
Ti ćeš željeti odgovor.
Stoga ćeš duboko udahnuti i ući u svoj ulaz. Onoga trenutka kada se najdraže ruke oviju oko tebe, ti ćeš znati.
Ti si se vratio, o, ti si se vratio.
Kući si. #glasstudenta #proza #poezija

Povratak