Pravo se rodoljublje ne smije zaustaviti, na ovoj zemlji, već ono mora gledati u vječnost.

Život je dar koji nismo stekli ni izabrali, već smo ga dobili. U moru prilika, izazova i mogućnosti često smo izgubljeni jer tražimo nešto što nam uopće ne pripada. Ljubimo tuđe, a svoje kao da preziremo i odbacujemo. Tražimo zadovoljstvo i radost negdje daleko, a ono što je pored nas uopće ne vidimo. Naš je život ulaznica za cilj kojem težimo. Ova domovina, afirmacija je one nebeske. Rastavimo li riječ domovina, dobivamo dom koji označava sreću, ljubav i blagostanje. U domu primamo odgoj, stječemo duhovne vrednote i stupamo u svijet individualnosti. Razvijamo svoje ja koje nas potiče na samoostvarenje, altruizam i požrtvovnost za ono što nam je povjereno. U dubini nas samih postoji duh koji nas prirodno vuče da ljubimo ono što nazivamo našim. A tko nam je bliži od majke i oca te našeg doma? Oni su nam predali tijelo, duh, jezik, običaje ali i odgovornost i dužnost prema vlastitoj domovini. Domovini koja je bila i dom naših predaka. Istinsko je rodoljublje naravni produžetak obiteljske veze koji u prvi plan stavlja ljubav za svoju zemlju i svoj narod. Rodoljublje nam daruje eksplozivnu snagu i nadu koja je temeljna dimenzija naše opstojnosti. Integriramo ju tendencijom poštovanja ljudskog poziva, slobode i vjernosti. Mi smo sami graditelji svoga ekonomskog i društvenog napretka jer naša angažiranost i odgovornost rezultira općim dobrom ili kaosom. Ekscesom prolaznosti, zarobljavamo vječnost koja je pred nama i očituje se već sada i ovdje. Nesebično darujući sebe za prosperitet društva, činimo žrtvu kojom našoj domovini ponosno darujemo komadić neba. Pravilan odnos prema domovini pravilan je odnos prema čovjeku i Bogu. Bog nam je prije vremenâ pripravio mjesto na zemlji kako bi stekli ono na nebu. Usadio je u nas trajnu želju i težnju za nečim višim, za nebeskim. Tamo nas čeka neprolazni mir i vječna sreća u Njemu. Jednom rođeni više ne umiremo. Naše će tijelo biti zakopano u grob, no duša ne umire. Ona je predodređena za susret s vječnošću. Duša je rođena za vječnost, a okovana je i zarobljena u tijelu. Uvjetovana je našom egzistencijom, a nudi transcendentalno i besmrtno. Stoga pogled na sve što činimo treba biti usmjeren prema nebu, jer je to prilika i izazov kojim možemo promijeniti i iscijeliti naše srce i srce naše majke domovine koja je obilježena ranama naše smrtnosti.

Pravo se rodoljublje ne smije zaustaviti, na ovoj zemlji, već ono mora gledati u vječnost.