Razgovor s Jul Maroh, autorima „Plavo je najtoplija boja”

Every Story Matters, ili na hrvatskom, „Svaka priča je važna“ je projekt Europske unije sa ciljem promicanja inkluzivne književnosti. Namjera ovoga projekta je da se ponajprije sva djeca i mladi mogu poistovjetiti s pričama koje čitaju i pronaći sebe u njima te da se svačija priča čuje, bez obzira na spol, nacionalnost, religiju, seksualnu orijentaciju, fizičke ili mentalne sposobnosti. U ovaj projekt je također uključena Hrvatska te su o ovoj temi u tjednu 24.5 – 28.5. u sklopu Zagreb Book Festivala održane brojne diskusije, razgovori i intervjui s različitim domaćim i stranim književnicima. Jedni od ovogodišnjih ambasadora Every Story Matters su i Jul Maroh, trans-feministički aktivisti, umjetnici i autori grafičkog romana „Plavo je najtoplija boja“ (Blue Is the Warmest Color) prema kojem je snimljen film iz 2013. godine „Adelin život“ (Blue Is the Warmest Color). Grafički roman koji je prevela na hrvatski Mirna Šimat izlazi u sklopu V.B.Z.-ove biblioteke “Na margini”. Profesorica Maša Grdešić i studentice Vida Sever, Sara Simona i Anja Opačić s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu imale su priliku razgovarati s Jul Maroh preko Zoom poziva. Jul nas u veselom raspoloženju pozdravlja sjedeći ispred velike police knjiga koja prekriva čitav jedan zid u njihovoj kući. U pozadini se zna tu i tamo pojaviti i bijeli rep njihove mačke koja je očito znatiželjna o čemu mi to pričamo. Kroz smijeh, humor i šalu na vlastiti račun, Jul Maroh, moja profesorica, moje kolegice i ja započinjemo razgovor koji će trajati nekih sat i pol vremena, pričajući o ljubavi, književnosti, umjetnosti, budućim projektima, grafičkim romanima, LGBTQ zajednici, ali i o nešto ozbiljnijim temama kao što su homofobija, autohomofobija i predrasude. Jul su nam odmah na samom početku dali jako važnu poruku, a ta je da „književnost može učiniti svijet boljim“ i to je ono što njih inspirira da piše i crta, dijeli svoje priče sa svijetom. Ono što ih je potaknulo da se pridruže ovom projektu je činjenica da nije bilo dovoljno queer i feminističkog sadržaja dok su odrastali, a to se u posljednjih nekoliko godina krenulo mijenjati. Na malim ekranima vidimo sve više queer likova koji nemaju samo ulogu u sjeni, već postaju glavni likovi i nosioci priča. No, neće uvijek queer ljudi pričati svoje priče – često će se naći ljudi s povlasticama koji će biti glas obespravljenih, biti nosioci njihovih priča i biti razlog zbog kojeg te priče neće pasti u zaborav. Dokle god pisci s poštovanjem pišu tuđe priče, priče onih koji trenutno ne mogu biti ti koji će ih ispričati, oni rade hvalevrijedan posao približavajući tuđe priče drugima i osvještavajući da drugačije ne mora nužno značiti loše. Jul su bili odlično raspoloženi i susretljivi te su bez zadrške odgovarali na pitanja o svome grafičkom romanu na koja su možda već stotinu puta dali odgovor, stoga, kako je razgovor tekao, tako smo svi postajali sve opuštenijima i trema nas je potpuno napustila.Zanimalo nas je kako izgleda njihov proces stvaranja, a oni su nam rado objasnili kako već unaprijed znaju kako će priča izgledati te kako onda samo krenu slagati scene kako bi stvorili kohezivnu priču. Slušajući ih kako govore o tehnikama koje koriste i načinima na koje udahnu život svojim romanima, bila sam zadivljena, a ono što me se je posebno dojmilo je njihova pažnja posvećena čitatelju – želja da u njemu stvori nove, posebne osjećaje sa svakim svojim djelom. No, kako to inače biva s neovisnim umjetnicima danas, velik se trud uloži u djela, a ona na kraju budu slabo plaćena. Jul su nam savjetovali, kroz šalu (a u šali pola istine), da oni koji imaju želju za stvaranjem grafičkog romana prije bave stripovima ili fanzinima koji su isplativiji i ne iziskuju toliko vremena. Posebno nam je naglasio svoju ljubav prema fanzinima kao mediju koji je pristupačan, a preko kojeg se mogu bitne poruke poslati drugima. Jul su više puta naglasili važnost svoje uloge u društvu i zajednici i koliku promjenu možemo stvoriti zastupajući svoje stavove i pričajući priče. Svoj najpopularniji grafički roman, „Plavo je najtoplija boja“ napisali su sa samo 19 godina, a on je bio taj koji im je promijenio život i dao zamah njihovoj karijeri. Priča o ljubavi između dvije mlade djevojke, Clémentine i Emme obišla je svijet te je jedna od prvih utjecajnijih LGBTQ priča koja je pomogla mnogim mladim ljudima da prihvate sebe te da prihvate druge. Roman daje uvid u razvoj mlade osobe i njezinog puta otkrivanja svoje seksualnosti. Jul su na svojoj koži osjetili homofobiju i znali su da pišući ovaj roman, oni ne ustaju samo za ljude poput njega već i daju svima ostalima poruku kako ljubav ne poznaje spol, rod, naciju, religiju već spaja ljude i čini svijet boljim mjestom. Ono što su naglasili je da najprije moramo voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge. Koliko god ovo zvučalo jednostavnim, često godine prođu dok prihvatimo i zavolimo sebe sa svim našim manama i vrlinama. Kako bi nam taj put bio lakši, trebamo se okružiti ljudima sličnima nama, osobama koje su prošle kroz ono što mi prolazimo i osobama koje nas bezuvjetno vole. Ponekad, nažalost, obitelj neće biti podrška koju trebamo, no obitelj je više od ljudi s kojima smo biološki povezani; obitelj čine ljudi koji su tu uvijek za nas i prihvaćaju nas u potpunosti. Tako su Jul i pričali kako su čuli i svjedočili mnogim pričama u Francuskoj o tinejdžerima koje su roditelji izbacili na ulice zbog toga što su queer, a koje su se samo krenule povećavati za vrijeme pandemije. Zbog takvih, a i gorih reakcija roditelja i bližnjih na queer osobe, potrebno je širiti njihove priče i zauzeti se za njih jer queer osoba je nečiji brat, sestra, majka, otac, prijatelj, osoba poput svake druge sa snovima, željama i potrebama kao si svi drugi. Pričali smo i o Kechicheovoj adaptaciji njihovog romana, „Plavo je najtoplija boja“. Svima nama se svidio film, no složili smo se kako su scene seksa bile posebice heteronormativne, režirane potpuno iz muške perspektive. No Jul su dodali kako su se nekim lezbijkama i svidjele, kad je film tek izašao, jer do tad takve strastvene, agresivnije scene razmjenjivanja strasti između dvije žene nisu bile prikazivane na filmu, već su bile prikazivanima prilično nježnim i ženstvenim, što je opet jedna krajnost koja ima slabe veze sa stvarnošću. Iako ne savjetuje drugima da se krenu baviti grafičkim romanima, Jul su nam za kraj otkrili kako trenutno radi na svom, čini se, posljednjem grafičkog romanu čija je radnja smještena u renesansnoj Firenci. S novim romanom na umu i s puno savjeta, pohvala i pozdrava razmijenjenim na kraju razgovora, svi smo ugasili naše laptope s pozitivnim osjećajem u srcu. Svijet nije savršeno mjesto i nikad neće biti, ali svakim svojim doprinosom možemo ga učiniti malo boljim no što je bio dan prije. Izvori: https://www.facebook.com/VBZ.bookshop/ https://mvinfo.hr/clanak/every-story-matters-svaka-prica-je-vazna-uskoro-u-zagrebu https://www.everystorymatters.eu/ #književnost #LGBTQ #Pride_Month #romani #knjige #Glas_Studenta #ljubav #intervju #inkluzivnost #queer

Razgovor s Jul Maroh, autorima „Plavo je najtoplija boja”