Sukob humanističkih i prirodnih znanosti

Zbog čega se danas znanstvenici iz područja prirodnih i humanističkih znanosti međusobno ne razumiju? Odgovor na to pitanje daje nam dr. sc. Stipe Kutleša - fizičar, filozof, povjesničar i redoviti profesor na brojnim hrvatskim sveučilištima. U svojem podpoglavlju naslovljenom: „Humanističke i prirodne znanosti“, u knjizi Smisao humanističkih znanosti , koja je tiskana 2017. godine u izdanju Instituta za filozofiju u Zagrebu, profesor Kutleša koncizno iznosi razloge, ključne za razumijevanje srži sukoba između dviju međusobno „zaraćenih“ znanosti. Kada se danas govori o znanosti, njezinoj važnosti i ulozi u društvu i uopće o njezinu smislu onda upada u oči vrlo jaka podjela na one znanosti za koje se smatra da su pokretači društvenog napretka, i na one koje to nisu. Stoga se ponekad govori o nekorisnosti pa i besmislenosti svih znanosti koje ne spadaju u skupinu prirodnih i tehničkih znanosti. To se ponajprije odnosi na humanističke, ali i društvene znanosti. Govor o znanosti pretpostavlja da sigurno postoje one znanosti koje su društveno korisne pa su prema tome i smislene. Ta spoznaja je jako naglašena u naše doba. Razlikovanje pa često i suprotstavljanje humanističkih i društvenih znanosti prirodnim znanostima samo je znak da postoji velika podijeljenost među različitim akademskim disciplinama od kojih svaka pretendira na naziv i status znanosti. Da bi se doista odredilo je li i koliko je opravdano sve znanosti na isti ili sličan način nazivati tim imenom, morali bi se postaviti strogi kriteriji za znanstvenost neke znanosti, tj. postaviti pitanje što neku znanost čini znanošću. Ideja sukoba danas se iskazuje izrazom „ratovi znanosti“. Porijeklo tih ratova seže u 19. st., a pogotovo u 20. st. kada je znanost shvaćana kao čista i autonomna djelatnost koja nije bila povezana ni s tehnologijom ni industrijom i kada je prevladavao optimizam u pogledu uvjerenja da je znanost (prirodna znanost) kadra doći do istine što je bila glavna odlika znanosti. Ona je postala autoritet novoga doba, kao što je religija bila autoritet srednjega vijeka, s obilježjima racionalnosti i objektivnosti, simbol napretka i slobodnog društva. Kakva su stajališta druge, prirodoznanstvene kulture prema prvoj u koju se obično svrstavaju umjetnosti, ali uz njih i neke znanosti i to prvenstveno humanističke a dijelom i društvene? Prirodoznanstvena kultura počiva na tzv. egzaktnosti, tj. na primjeni „nepogrešive“ matematike na opis prirode. Druga važna oznaka prirodnih znanosti jest eksperiment. Te su znanosti, dakle, navodno jako pouzdane, objektivne i sl.; to su „tvrde“ znanosti („hardsciences“) dok su one druge „meke“ („softsciences“), neprecizne, nepouzdane, bez objektivne vrijednosti, subjektivne i proizvoljne, uglavnom se ne temelje na eksperimentu, možda su čak i sumnjive; one su neodređene, mutne, mračne, zapetljane i sl. ili one su „fuzzy“ znanosti. Između „tvrdih“ i „mekih“ znanosti postoji stupnjevanje: neke su manje tvrde od drugih, a neke su na granici koju nije lako odrediti. Zato se pripadnicima jedne i druge znanosti pridaju i pogrdni nazivi. Jedni druge nazivaju „techs“ i „fuzzies“. „Techs“ su oni koji svoje teorije grade na osnovi eksperimenta koji je ponovljiv i provjerljiv i on je jamac gotovo apsolutne istine. „Fuzzies“ također imaju svoje teorije ali ih ne grade na eksperimentu, osim iznimno i to na malom i nepouzdanom broju eksperimenata i na nesigurnim pretpostavkama. To je za „techs“ skandalozno. Za njih su „fuzzies“ uglavnom i pretežito glupani, ali isto tako vrijedi i obratno. „Tech“ su doduše „znanstveno pismeni“ ali to ne znači da su općenito pismeni. Oni su bez emocija i smisla za ljudsko (humano), a zbog njihove suhoparne logike i racionalnosti s njima je nemoguće komunicirati. Na koncu oni su krivci za ekološke katastrofe, promjenu klime, GMO i slične stvari. S druge su strane „fuzzies“ za „techs“ nešto mutno i neodređeno, nevažni su u društvu, više štete nego koriste, primaju plaću, a ništa ne rade, ima ih previše i iscrpljuju državni proračun i sl. Uz to ide da su slabe ili nikakve sposobnosti za logičko razmišljanje i zaključivanje, znanstveno su nepismeni, isključivi su, emotivni i bundžije bez razloga i pokrića. Kako je Snow rekao morali bi znati drugi zakon termodinamike da bi ih se smatralo pismenima. Kasnije je taj svoj zahtjev ublažio nakon prigovora i kritika kolega iz znanstvene zajednice. A danas bismo morali znati još mnogo više iz znanosti da bismo se smatrali pismenima (ili točnije da bi nas se smatralo pismenima). Pitanje koje još uvijek ostaje otvorenim jest što bi „društvenjaci“ trebali (i morali) znati iz prirodnih znanosti i obratno u čemu bi „prirodnjaci“ bili uskraćeni nepoznavanjem „društvenih“ i „humanističkih“ tema, tj. tradicionalno shvaćenih problema kulture. Kutleša smatra kako se izlaz iz tih nesporazuma nalazi u zajedničkom trudu i nastojanju da se među kulturama uspostave mostovi, tj. bolje međusobno upoznavanje. *Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.