Svestrani jezičar i vatrogasac: “Ni jedna znanost, profesija ili struka nije bolja od druge”

Vlastiti kapacitet, percepcija fakulteta i mogućnost zapošljavanja po završetku neki su od važnijih faktora pri odabiru željenog studija. Donosimo intervju sa zanimljivim sugovornikom, studentom iz Like koji je prošao brda i doline… Student, zaposlenik, vatrogasac - Petar ima zanimljive i slojevite životne stavove te ideje koje je podijelio s nama u nastavku. Pozdrav. Moje je ime Petar Popović, inače sam iz Josipdola, iz Like, ali već 6 godina živim u Zagrebu. Studiram germanistiku i do prije godinu dana studirao sam lingvistiku, ali sam nedavno promijenio smjer pa sada uz germanistiku studiram južnoslavenske jezike i književnost, točnije Srpski i Slovenački. “Čime se bavim, što radim? Teško pitanje, odnosno teško za nabrojati.” Bavio sam se uvijek svime i svačime. Bio sam član crvenog križa, u klubu volontera, u školi sam pisao za regionalne školske novine na njemačkom i tome slično, ali nekako najdulje je vatrogastvo ostalo na tapeti. Kad s 25 godina mogu reći da sam skoro 15 godina vatrogasac, mislim da je time sve rečeno. Zašto baš germanistika? Germanistika je bila moj prvi izbor jer sam bilingvalan. Paralelno sam progovorio njemački i hrvatski uz njemačke televizijske programe. Tako je i moje odrastanje dosta bilo praćeno njemačkim jezikom. Zagovornik sam teorije da jezik koji dominira u svijesti ima podosta utjecaja na razmišljanje i ponašanje. Tako sam i ja, kada je došlo do velikih pitanja i odluka, “prebacio” svijest na njemački pa tražio drugu perspektivu. O promjeni studija i promašenim fakultetima Svatko mora biti svjestan činjenice da smo samo ljudi i da ne znamo sve. Sve dok sami ne iskusimo nešto, ne možemo reći da smo probali i da znamo nešto o tome ili da možemo formirati mišljenje o tome. Promašen odabir studija po meni nikako nije teret, naprotiv, smatram to dobitkom. Jedno iskustvo više samo olakšava uspoređivanje drugih studija. Znam da se mnogi boje toga koraka i sam sam puno razmišljao o tome, ali shvatio sam da nemam što izgubiti. Jednostavno se okreće novi list, dobiva se novi smjer kretanja, a nakon što prvi odabir nije upalio, puno su veće šanse da drugi odabir bude onaj pravi. Kako je studirati germanistiku? Kada sam počeo studirati germanistiku, bez obzira na sva raspitivanja unaprijed, nisam mogao znati što me očekuje. Krenulo je odmah brzim i oštrim tempom, ali meni je to odgovaralo. Možda jer sam čovjek koji ima uvijek neke sustave u glavi, ali mislim da je svakome sustavnost potrebna. No, znam da ima kolega koji su brzo odustali jer nisu mogli ići tim tempom. Žao mi je što je tako, ali isto tako drago mi je što su to shvatili i donijeli odluku da mijenjaju prije nego sebe iscrpe. Pitanje usporedbe studija Filozofskog fakulteta s deficitarnim STEM studijima: “ni jedna znanost, profesija ili struka nije bolja od druge” Pitanje opće percepcije FFZG-a u Hrvatskoj veliki je problem, ne samo za studente, nego i za zajednicu. Mnogi često zaboravljaju da svi društveni smjerovi koji se mogu studirati na FFZG-u imaju ulogu u društvu kamo god da se okrenemo. Naglašavam jednu stvar - ni jedna znanost, profesija ili struka nije bolja od druge. Svaka je bitna za svoje područje. Tako su i društvene znanosti na FFZG-u bitne za društvo. Uzmimo za primjer upravo jezičare koji su iznimno bitni i za ostale znanosti. Da bi se prirodoslovne znanosti proučavale i diskutirale među stručnjacima, potreban je jezik koji će poslužiti kao sredstvo za isto. A svaki je jezik ovog svijeta živi organizam koji se stalno mijenja. Upravo se u tom trenutku jezičari brinu da formiramo jezik baš za svačije potrebe u društvu. “Na ovim su prostorima sve revolucije krenule s Filozofskog, u kojoj god državi bili” Volim se uvijek sjetiti jedne izjave: na ovim prostorima su sve revolucije krenule s Filozofskog, u kojoj god državi bili. To je istina jer su na Filozofskom uvijek tekle rasprave koje su podizale narod u borbu za promjenama, a ovdje treba svakako podvući crtu prije nego se ovo uvuče u politiku. Ovdje nema politike, samo svijest za društvene promjene i nazovimo ga tako, narodni boljitak, bez obzira na politiku. Isplati li se u tvojoj struci zaposliti u inozemstvu ili barem raditi za inozemnu tvrtku? Živimo u modernom svijetu koji, zapravo, u današnje vrijeme, postaje dostupan svima. Samo smo putem interneta povezani sa cijelim svijetom, a uz suvremene mogućnosti putovanja, svaki je čovjek po potrebi u danu na drugom kraju svijeta. Ljudi, kulture, svjetonazori, politike i sl. možda su u svakom dijelu svijeta drukčiji, ali upravo je to ono što je prednost. Primjerice, germanisti djeluju diljem cijelog svijeta. Ja sam uvijek “za” kada je pitanje treba li otići. Da, treba otići, ali to ne mora značiti otići za sva vremena, već otići na neki period, vidjeti, sakupiti znanja i iskustva pa se onda ili vratiti ili krenuti dalje na sljedeću lokaciju. Smatraš li da, unatoč stranim jezicima koje naučimo i konstantnoj globalizaciji, treba posebno njegovati svoje korijene i biti svjestan odakle dolaziš? Jezici su bogatstvo današnjice, ali jezici ostaju samo sredstvo, ništa više. Bogatstvo je govoriti više jezika, vladati njima kao materinjim, ali ne znači da onaj drugi treba zapostaviti. Ja, kao bilingvalna osoba, njegujem oba svoja jezika jednako jer sam svjestan činjenice da su mi oba izrazito bitna u mojoj svijesti. “Kada samo vidi ličku kapu, sto posto sam uvjeren da svakom Ličaninu srce zalupa jače” Kultura ide uz jezik, ali ima jednu sasvim drugu dimenziju. Južni Slaveni imaju tu posebnu vezu s kulturom jer nam je kultura duboko usađena u srž postojanja. Isto tako, ako malo dublje zagrebemo, ima razlike i u podnebljima prebivanja južnih Slavena. Primjerice, mi Ličani jako smo vezani za pojedina obilježja naše kulture. Svima je poznata lička kapa. Kada samo vidi ličku kapu, sto posto sam uvjeren da svakom Ličaninu srce zalupa jače jer to je upravo taj ponos koji postoji u svakome od nas. Naravno, to je samo moj primjer za Liku, a to ima svako podneblje u svojoj formi. Tako je i meni koji sam u Zagreb došao studirati i raditi, kome su kultura i ljudi daleko, u navici da pomoću takvih malih simbola održavam svoj kulturni identitet. Svoju ličku kapu nosim posvuda sa sobom, ne samo kako bih je pokazao, nego kako bih imao na umu svoje korijene. Usporedba zagrebačkog stila života s ličkim tradicionalnim Dijete sam sam sela i odrastao sam u kraju u kojem se tradicija živi svakodnevno. Dolaskom u grad mi je to isprva bilo malo čudno. Iako se lako prilagodim i brzo prihvatim ljude oko sebe jer volim raznolikost, moram priznati da mi nedostaje lički seoski život - rad na njivama, u šumi, nedostaju mi običaji i tradicija svakodnevice. Najzad ima jedna činjenica, koja je sreća u nesreći. Lika je prazna i polako se gasi. Moglo bi se reći da moj rodni kraj i ne postoji, postoje samo sjećanja iz nekih drugih dana. Iz tog mi je razloga ostala kultura samo kao sjećanje iz djetinjstva, ali svakako je ostala i kao zadužbina da ne stane na meni, nego da se i dalje čuva znanje o mojoj kulturi. Pokretanje vlastitog poduzetničkog pothvata kao jezičar Za nas se jezičare isprva uvijek misli da se mi školujemo da bismo bili profesori, ali iza naše struke se krije jako puno mogućnosti za samostalan rad. Od onog najpoznatijeg, prevoditeljstva, preko otvaranja vlastitih turističkih agencija, otvaranja škola jezika i tako dalje. No u svakom slučaju, jedno je bitno, a to je da je uvijek bitno imati konekcije i “network” da bi se moglo raditi u jezičarskoj struci. Potraga za poslom s mojim smjerovima je zanimljivo pitanje sa šarolikim odgovorima. Jedna prednost je što se ne moram fokusirati na samo jednu djelatnost jer mogu lako iskoristiti svoje znanje jezika da bih radio bilo što drugo što je s time povezano. Dakle, kada jedno dosadi ili se javi bolja prilika - uvijek postoji mogućnost za promjenu bez puno dodatnog školovanja i usavršavanja. Kako je Petru sjekira pala u med: usklađivanje fakultetskih obaveza i rada Na Goethe-Institutu počeo sam raditi iste godine kada sam počeo i studirati. Budući da je moja srednja škola bila škola-partner i da sam četiri godine redovito bio u GI, tadašnjim zaposlenicima bio sam dobro poznat, a na temelju toga su me onda i pozvali da radim za njih. U ovoj se instituciji radi po principu da se svaki zaposlenik praktički odgoji. Dakle, raste se u poslu s godinama i malo po malo se svakog od nas priprema za stepenicu više. Moji nadređeni uvijek su pratili moje obaveze na fakultetu i prema tome usklađivali moja radna vremena, a tako je i sada. Uvijek imam mogućnost da odem na fakultet i obavim sve što trebam, a zaostatke na poslu popunim ili prekovremenima ili danom više na poslu. Zlatno pravilo: “socijalni život nikada ne smije trpiti zbog posla i obaveza na fakultetu” Dugo sam radio samo popodne, što je naravno značilo da nisam imao vremena za večernja druženja, ali i za to sam si dao neku granicu. Uvijek težim k tome da ne ovisim ni o kome, a mislim da sam u tome uspio jer sam sve sam zaradio i s time raspolagao. Unatoč svemu tome, uvijek sam imao vremena i novca da prisustvujem druženjima s prijateljima. To je jedno moje pravilo: socijalni život nikada ne smije trpiti zbog posla i obaveza na fakultetu. Za mene bi bila najveća kazna da me se izolira, a kao na primjeru njemačke kulture, da se zaključiti da je jednostavno neprirodno biti u društvu samo radnik i ništa više. U slobodno vrijeme, Petar je vatrogasac Hobiji su malo zahtjevniji zalogaj u ovoj priči. Vatrogastvo mi je tu veliki izazov. Aktivan sam član u svom društvu u Lici i naravno da ne mogu iz Zagreba dotrčati na intervencije kada uzbuna krene, ali zato radim na sklapanju veza u korist svoga društva kako bi se ono održalo i dalje. Isto sam tako nedavno postao član vatrogasnog sportskog društva, koje je prvo takvo u Hrvatskoj. Ono ima puno problema jer nema podršku države i sve moramo organizirati na svoju ruku, ali baš je zato meni još veći izazov raditi na tome i prikupljati što više kontakata onih koji su nam spremni pomoći kako bismo se mogli pokazati u najboljem svjetlu. Briga za mentalno zdravlje u moru obaveza i mogućnosti: balans Opet se vraćam na svog poslodavca, koji mi je bez problema dao tjedan dana slobodno da bih s reprezentacijom vatrogasnog sporta otišao na međunarodnu olimpijadu u Celje i bio podrška upravo svojoj ekipi koja je ostvarila fenomenalne rezultate. Upravo je ovakav način balansiranja hobija ključ za moje mentalno zdravlje. Mogu bez razmišljanja reći da nije bilo nikog ponosnijeg od mene onda kada sam u Celju marširao zajedno s reprezentativcima, a posebno s natjecateljicama moje udruge. Taj me ponos, naprosto činjenicom da sam dio nečeg velikog, izvuče iz svake druge dileme, daje mi nekakav polet pa se i drugi svakodnevni problemi riješe brzo i bezbolno. Najteže je na poslu upravo držati balans između svih tih strana. Treba uvijek imati plan na umu da to zaposlenje ne bi išlo na štetu nečemu drugome. Dakle, uvijek treba biti pribran i ponekad promatrati sebe kao treću osobu da vidimo ukoliko nešto ispadne iz balansa. “Ne treba dozvoliti samome sebi zaboraviti koji je zapravo cilj i smisao, ali mora biti mjesta i za kompromise” Ravnomjerna raspodjela posla, obaveza na fakultetu, želje za samostalnošću, novčane moći i tako dalje, ključ su za uspjeh, barem je u mom slučaju bilo tako. Naprosto ne treba dozvoliti samome sebi zaboraviti koji je zapravo cilj i smisao, ali mora biti mjesta i za kompromise kada su oni potrebni. Studentski život kao lijepo iskustvo i prebrođeni teški periodi: “Nijedan problem nije kraj” Najbolji period izdvojiti ne mogu, meni je svaki period po nečemu dobar i jako vrijedan, u svakom sam stekao nova znanja, otvorile su mi se nove prilike, stekao sam nova poznanstva i još puno toga. Sve je to skupa jedan veliki zbir vrijednosti. Naravno, bilo je i težih situacija, bilo je situacija kada sam mislio da možda više neću moći, ali i to je prošlo. U 2017. godini doživio sam tešku prometnu nesreću i uslijed toga izgubio sam pola godine, propustio ispite, zaradio mali zaostatak, ali samo sa stavom da je sve to samo dio života i stranica više u toj velikoj priči sve sam to uspio prebroditi. Svakome mogu samo dati jedan savjet koji mislim da uvijek može biti primjenjiv, a to je da nijedan problem nije kraj. Poslije tog problema uvijek ide ili rješenje za isti ili dolazi novi početak, ali nikada ne dođe kraj i situacija nije apsolutno bezizlazna. Taj je stav mene održao upornim, a mislim da bi i mnogima pomogao. Što će ti, jednog dana kad diplomiraš, najviše nedostajati iz opusa studentskog života? Jednom kada završim studij, nedostajat će mi ta vrva ljudi na fakultetu. Zanimljivo je kako je to jedan mikrosvijet u kojem uvijek nailazim na ljude koji su sretni, tužni, ljuti, razočarani… Malo nas je, a ima mnogo raznih karaktera i situacija svaki dan na istom mjestu. Smatraš li se odgovornijim od kolega koji nisu zaposleni uz studij? Odgovornost nema veze sa zaposlenjem, ona jest karakterna osobina. Ne smatram se odgovornijim od onih koji nisu zaposleni, moja je vrlina samo ta vještina balansiranja svega čime se bavim. Koliko sam ja odgovoran u cijeloj toj priči, zapravo je teško reći jer, kao i svatko drugi, imam i ja iza sebe puno grešaka i propusta. Sve nas to samo čini ljudima, a na kraju krajeva iz vlastitih se pogrešaka najbolje uči za buduće prilike. Tijekom studija stekao sam mnoge nove vještine, ali jedna koju sam oduvijek sustavno razvijao je vještina govorenja. Nikada nisam imao problema s javnim nastupima, bavio sam se retorikom i proučavao je, a na fakultetu i poslu uspio sam doraditi i finese. Govorništvo je ključ dopiranja do ljudi, a bitno mi je da kad nešto kažem da me ljudi oko mene onda i shvate kako treba, odnosno, da se moja poruka ne može krivo protumačiti. Da mogu promijeniti nešto, zasigurno bih promijenio neke svoje odabire, ali sreća je da ne mogu. Da nisam u nekom trenutku nešto krivo odabrao i napravio, ne bih ništa naučio iz toga i siguran sam da bi mi onda manjkalo nekih vještina kojima i danas raspolažem i koje su mi bitne za privatni, društveni i poslovni svijet. Svijet vrvi ljudima u kojima se skriva žar koji isijava iz Petra i pretače se u njegove pothvate i akcije za bolje sutra, a on ga koristi maksimalno. Uz obzirnost prema vlastitom zdravlju moguće je postići mnogo toga te uspješno balansirati rad uz studij, kao i održavati hobije uz studentske obaveze. Nema studenta bez studentske srijede, četvrtka ili subote (kako tko voli), zato je važno održavati i društveni život uz koji dolazi i bolja moć izražavanja, komunikacijske vještine, produbljenje osjećaja empatije i osjećaja uključenosti… Pozitivnih strana društvenog života studentskih dana ima mnogo, a to treba iskoristiti! Kako bi naš sugovornik rekao: “socijalni život nikada ne smije trpiti”. Bez obzira na uspone i padove, čestu nestabilnost u društvenom i financijskom aspektu te ostale turbulentnosti godina provedenih na fakultetu, uz oprost sebi samome zbog potencijalnih grešaka, pokušaje da budeš bolja osoba, dobar prema sebi i drugima te da cijeniš i ono “osim sebe” učinit će ovaj period ugodnim u široj slici! #intervju #germanistika #ffzg #vatrogasac #posao #student

Svestrani jezičar i vatrogasac: “Ni jedna znanost, profesija ili struka nije bolja od druge”