MOJ JE ŽIVOT ŠVICARSKA: Pravosuđe, parlament, broj ministarstva, religije i jezici

4.1. PRAVOSUĐE Švicarski pravni sustav počiva na Ustavu (Bundesverfassung/Constitution fédérale/ Constituzione federale) iz 1848. godine. S obzirom da on predstavlja pravosudni temelj države ostali propisi i zakoni aktovi doneseni od strane kantona, općina ili federacije moraju biti u skladu s njim. Za razliku od ustava drugih država, švicarski je Ustav podložan čestim promjenama te u velikoj mjeri građani putem inicijativa pozivaju na izmjenu i nadopunu Ustava koja se zatim izglasava biračkom i kantonskom većinom. Što se tiče sudstva, najviši švicarski sud predstavlja Federalni vrhovni sud čija je zadaća provedba zakona u svim slučajevima na svim razinama sudstva. Na saveznoj razini postoje i Federalni kazneni sud, Federalni upravni sud te Federalni sud za patente koji odgovaraju Vrhovnom sudu. Federalni kazneni sud bavi se prekršajima koji nisu u skladu sa saveznim interesima poput financijskih zločina, korupcije, korištenja eksplozivnih napada i slično. Federalni upravni sud zbrinjava žalbe na odluke donesene od strane saveznih upravnih tijela, a Patentni sud pruža zaštitu izumima. Postoje i niži sudovi na kantonskoj razini. Kao zanimljivost švicarskog pravosuđa izdvajaju se neka neuobičajena pravila i zakoni. Švicarci slove kao miran narod pa tako je zabranjeno bilo kakvo puštanje vode iza 22 sata kako se ne bi stvarao nered i ometalo susjede u odmoru. Isto tako, nedjelja je jako cijenjen dan na koji je zabranjeno vješati rublje, kositi travu, a za odlaganje otpada u kante za reciklažu moguće je dobiti kaznu od čak nekoliko dana zatvora. 4.2. PARLAMENT Švicarski parlament sastaje se u glavnom gradu Bernu. Članove, odnosno parlamentarce ili vijećnike, biraju građani putem izbora svake 4 godine. Najvišu vlast u državi predstavlja upravo parlament čija je primarna uloga zaštita interesa švicarskog naroda. Dvodoman je te dijeli se na Državno i Nacionalno vijeće. Državno vijeće (Ständerat/Conseil des États/Consiglio degli Stati) čini 46 članova izabranih na kantonskim izborima od čega 20 kantona bira po 2 predstavnika, a po jednog ostali polukantoni kojih je 6, a nastali su podjelom triju kantona. Nacionalno vijeće (Nationalrat/Conseil national/Consiglio nazionale) ima 200 zastupnika od kojih po 4 predstavljaju veće kantone, dok manji broj predstavnika imaju manji kantoni. Glavna zadaća cjelokupnog parlamenta zakonodavne je prirode. Drugim riječima, zakoni se moraju provjeravati, analizirati, preispitivati te mora se dati prijedlog izmjena starih i donošenja novih zakona. Svi zastupnici okupljaju se na 4 sjednice godišnje u trajanju od 3 tjedna. Članovi parlamenta mogu biti sve punoljetne osobe, neovisno o jesu li stranačke ili nestranačke osobe. Unutar samog parlamenta postoje odbori i komisije. Odbore čine pojedinci jednakog pogleda na određenu temu koji zastupaju određeno stajalište pred Državnim i Nacionalnim vijećem. Komisije se pobliže mogu opisati kao radne skupine koje pronalaze rješenja određenih problema, a zatim ih predstavljaju parlamentu. Sastav trenutnog saziva parlamenta pretežno je muški, a najčešća dob zastupnika je između 50 i 59 godina. 4.3. BROJ MINISTARSTAVA Pandan hrvatskoj izvršnoj vlasti u Švicarskoj čini Savezno vijeće (Bundesrat/Conseil fédéral/Consiglio federale). On se sastoji od sedam članova koje imenuje parlament na godinu dana. Svaki član odgovoran je za jedno od sedam ministarstva. U Švicarskoj djeluju sljedeća: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo okoliša, prometa, energetike i komunikacije, Ministarstvo obrane, civilne zaštite i sporta, Ministarstvo gospodarstva, obrazovanja i istraživanja, Ministarstvo financija te Ministarstvo pravosuđa i policije. 4.4. RELIGIJE „Švicarska (ne) vjeruje u slobodu religija“ teza je s kojom bismo mogli započeti obradu i razradu tematike vezane uz vjersku strukturu Švicarske Konfederacije koja, dakako, čitavu svoju povijest veže uz kršćanstvo, međutim, moglo bi se reći da je u današnje vrijeme slika malo drugačija. Zadirući u sam nastanak Švicarske, valja istaknuti da je nastala ujedinjavanjem niza kantona nakon višegodišnjih sukoba između istih, a Švicarci, koje su međusobno dijelili samo jezici, izjašnjavaju se katolicima i svojom odanošću priklanjaju se Svetoj Stolici, odnosno tadašnjoj Papinskoj Državi. Crkva je, kao i u svim državama srednjovjekovne Europe, ubirala svoj danak, no u 16. stoljeću započinje pokret poznatiji kao reformacija, u kojem su se posebno istaknuli Ulrich Zwingli iz Züricha i Jean Calvin iz Ženeve koji su prepoznali 95 teza Martina Luthera i započeli teološku reformu na području švicarskih kantona. Posljedično, reformatorskim se idejama suprotstavljaju nove spoznaje Crkve, poznatije pod nazivom katolička obnova, te sukladno tomu započinju brojni višestoljetni sukobi između švicarskih katolika i protestanata, okončani tek 1848. godine donošenjem Švicarskog ustava koji jamči njihovu koegzistenciju (suživot) i konsocijaciju (podjelu moći) u aspektu vlasti i demokratskog režima. Članak koji štiti vjersko pravo Švicaraca i poziva ih na interno uvažavanje navodi da je religijska sloboda pravo zajamčeno Federalnim ustavom, što itekako govori o napretku švicarskog društva i njegovom usmjeravanju prema ostvarivanju ekonomskih i međunarodnih beneficija. Zanimljivo je istaknuti kako Švicarska garda štiti papu još od 1506. godine te je uspjela očuvati spomenuti običaj neovisno o dugotrajnim religijskim peripetijama, a sve zahvaljujući vanjskopolitičkoj i gospodarskoj neutralnosti po kojima je Švicarska postala najpoznatija u 20. stoljeću. Nadalje, Švicarska kao federacija (Švicarska je Ustavom definirana kao konfederacija, iako se zapravo radi o federativnom državnom uređenju) nema državnu religiju, a religijske zajednice financiraju se takozvanim vjerskim porezom, to jest, oporezivanjem pristaša i sljedbenika svojih kongregacija. Prema najnovijim procjenama iz 2017. godine, švicarsku religijsku strukturu čine ponajprije katolici (35,9%), zatim protestanti (23,8%), potom ateisti (26,0%) i konačno, ostale religijske zajednice (14,3%) gdje valja istaknuti muslimane (5,4%) kao jedinu vjersku zajednicu čiji je broj pripadnika u konstantnom porastu. Priču o švicarskoj religijskoj toleranciji zaokružit ćemo s jednom interesantnom činjenicom na području vjerske politike koja ukazuje na to da švicarsko društvo ipak ima dvostruke standarde i mjerila, a koji se odnose na tezu s kojom smo započeli ovaj članak: 1980. je gotovo 80% Švicaraca odbilo inicijativu potpune sekularizacije Crkve i države, dok je 2009. nešto manje od 60% podržalo zabranu daljnje izgradnje džamija i minareta. 4.5. JEZICI Ako ćemo Švicarsku definirati prema religijskoj strukturi, može se reći da se radi o dipolnoj zemlji, no ako ćemo cijeloj priči dodati i jezike, onda za ovu alpsku državicu možemo s pravom reći da je tetrarhalna. Naime, u Švicarskoj postoje četiri nacionalna, to jest službena jezika: njemački (62,8%) kao najgovoreniji jezik, francuski (22,9%) na zapadu, talijanski (8,2%) na jugu i retoromanski (0,5%) koji je u upotrebi na lokalnoj razini u istočnom trojezičnom kantonu Grisons. Bitno je istaknuti razdiobu u statusu pojedinih jezika, a to je da je retoromanski Saveznim ustavom definiran kao nacionalni jezik zajedno s prva tri najraširenija jezika i kao službeni jezik ako vlasti komuniciraju s osobama koji govore retoromanski, međutim, federalni zakoni i drugi službeni akti ne moraju biti deklarirani na retoromanskom jeziku. Isto tako, savezna vlada je dužna komunicirati i koristiti se službenim jezicima, dok je u saveznom parlamentu osiguran simultani prijevod na njemački, francuski i talijanski jezik. Uz službene i standardizirane oblike svojih jezika, četiri jezične regije također imaju i svoje dijalektalne oblike čija uloga u svakoj pojedinoj jezičnoj regiji drastično varira. Primjerice, švicarski njemački dijalekti postaju sve rasprostranjeniji, posebice u medijima, dok suprotno tome, u francuskim i talijanskim govornim područjima lokalni dijalekti gotovo da više ni ne postoje jer su ograničeni na obiteljske i povremene razgovore. Također, glavni službeni jezici sadrže kolokvijalne izraze koji se ne upotrebljavaju u matičnim jezicima izvan Švicarske, a nazivaju se helvetizmi. Na primjer, njemački su helvetizmi, grubo rečeno, skupina riječi tipičnih za švicarski standardni njemački jezik, a koje se ne pojavljuju ni u standardnom njemačkom jeziku, niti u drugim njemačkim dijalektima. Konačno, valja istaknuti da je pohađanje dva nacionalna jezika u školi obvezno za sve učenike, pa su mnogi Švicarci bilingvalni, posebno oni koji pripadaju manjinskim jezičnim skupinama. *Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.