Bilo je to pred dvije godine kad sam imala priliku nogom kročiti u Porto. Put je bio ispunjen mnogim “prvim putima”. Prvi put sam letjela avionom, prvi put doživjela Portugalsku kulturu, prvi put upoznala ocean i njegovu nevjerojatnu silu kročeći kroz struju i natežući se s daskom za surfanje. O da! I prvi put sam surfala! E to je bilo otkriće!
Odmah po dolasku u grad dočekao nas je lud prizor pred zgradom sveučilišta. Na stotine studenata u svečanim odorama, svaka grupica sa svojom divovskom kuhačom u ruci. Cortejo de Queima das Fitas, neka vrsta ceremonije za studente gdje kuhačom od metra i pol iznuđuju novac od ljudi kako bi proslavili studiranje i cijeli dan zajedno harali ulicama Porta u seriji izazova, trčanja, skakanja, kotrljanja bačvi uzbrdo i plašenja turista ratnim zovovima, bila je u punom jeku. Trenutno su bili u fazi skupljanja pred zgradom, ali uskoro će se pokrenuti. Na sve me to upozorio moj suputnik Vincenzo koji je već imao prilike tomu svjedočiti, pa smo na vrijeme pobjegli od sveučilišnog trga, prije no što je sva ta rulja usmjerila pažnju na nas.
Tjedan dana bili smo u Portu. Jedan jako vruć i neobičan tjedan sunca u Studenome kad bi u to doba inače, rečeno nam je, padala ledena kiša. Naš dom je tih tjedan dana bio Centro Juvenil de São João Bosco, centar za mlade. Opremljen ne samo lijepim sobama i prekrasnom blagovaonicom, već i velikim vrtom prepunim voćaka, povrća, pataka, cvijeća i kokoši, prostor je bio oaza zelenila i mira na rubu grada. Tim je bolji bio kad se ispunio dobrim društvom. Sa mnom su bili Španjolci i Francuzi, Maltežani i Nijemci, Talijani i Grci, Portugalci, Srbi i napokon Hrvati, to jest ja, Hrvatica. Došla sam s Udrugom Better Me, sa fantastičnim youth workerom Vincenzom koji je, iako u Hrvatskoj već godinama živi, bio i ostao Talijan. Tako je moja sudbina bila da u našoj maloj grupici od otprilike 24. ljudi predstavljam Hrvatsku.
Dani su počinjali ujutro oko 8, što mi je teško padalo. Vremenska razlika od jednog sata, koja me prethodno nije brinula, pokazala se ipak kao problem. Srećom, ako me nije probudio moj alarm, probudili bi me moji cimeri. U sobi nas je bilo 5-7 na krevetima na kat i iskreno, to mi je društvo odgovaralo. Uobičajeno je za ovakve projekte da bude bar po dvoje ljudi u sobi, često više, a ponekad dobiješ sobu samo za sebe, ali to je neusporedivo dosadnije od kasnonoćnih razgovora, društvenih igara i zafrkancije. Projekt na komu smo bili zvao se Genderalization i cilj je bio promovirati inkluzivnost i educirati o seksizmu, rodnim ulogama, stereotipima, marginaliziranim društvenim skupinama i kako svemu tome pristupiti. Uživali smo sjedeći na dekama na travi, igrajući igre, pričajući u krugu o važnim stvarima, skupljajući informacije i držeći male prezentacije plakata inkluzivnih prostora koje smo sami stvorili.
Izvor: autor
"Uživali smo sjedeći na dekama na travi, igrajući igre, pričajući u krugu o važnim stvarima, skupljajući informacije i držeći male prezentacije plakata inkluzivnih prostora koje smo sami stvorili."
Zadnji dan prije kraja tri hrabre duše odlučile su porinuti u nepoznato i odvažile se na surfanje.
Izvor: autor
Unajmili smo daske i odjela, platili za tečaj i presvukli se u maloj prikolici. Pijesak je žuljao u mokrom odijelu, a težina daske za surfanje uživala je punu ljubav gravitacije. Teškom sam se mukom provukla i odvukla je sa sobom preko šljunčanog betona, pa onda preko cijele plaže. Mora da smo hodali nekih 10-ak minuta. Kad smo napokon došli na drugu stranu, već sam bila iscrpljena i otpadale su mi ruke. Nakon malo trčanja u mjestu i kratke vježbe demonstracije upravljanja i stajanja na dasci, što je bio sh*tshow loše ravnoteže za nas sve, naš voditelj je zaključio da smo spremni na pravu stvar, a ja u sebi mislim „na k*rac sam spremna“.
Ipak, zakoračili smo kolektivno u ocean i odmah sam ostala zapanjena silama koje su me, skupa s pijeskom povlačile dublje i gutale, pa onda snagom valova koji su mi spremno davali pljusku i vikali „marš van!“. Ljudi, morate shvatiti da sam ja Splićanka koja je većinu svojih ljeta provela na Braču, dakle u moru, pa kad vam kažem da je ocean nešto sasvim drugo, onda mislim ozbiljno.
Daska je za mene bila pričvršćena kabelom na nozi koji mi se odmah zapleo u noge, tako da je prva stavka mog surfanja bila da sam pala ne sa, nego zbog daske. Zatim me poklopio val i izbacio dasku iz ruku, na što me kabel povukao za nogu i opet izbacio iz takta. Svatko tko se kupao kod Podgore ili bar na Makarskoj obali zna da se nakon 18 sati dignu veliki valovi spremni da te povuku po kamenim hridima na dnu. Ti valovi za koje sam nekad mislila da su veliki sad su bili vic u usporedbi s gorostasima koji su me mlatili. Na dnu nije bilo kamenja ili ikakvog uporišta. Pijesak je uporno klizio kao živ i gutao svaki korak otpora. Nakon više od pola sata neprekidne borbe s daskom, kabelom, strujom i valovima u bezuspješnim pokušajima povratka svojoj surferskoj skupini od koje me onaj prvi pad dobro udaljio, zaključila sam da želim živjeti više nego surfati. Digla sam umornu glavu prema još jednom zapjenjenom divu koji je trčao prema meni, okrenula dasku i zadnjim snagama legla na nju. Taman na vrijeme, jer val me je već dizao i jurila sam velikom brzinom prema plaži. Dugo me vozio i izbacio me daleko. Pjena se metrima dizala uz obalu kad sam napokon stala. Neko vrijeme sam samo ležala i dolazila do daha. To je sve što sam mogla. Onda sam se polako vratila u kakvo-takvo prirodno stanje.
Daska je za mene bila pričvršćena kabelom na nozi koji mi se odmah zapleo u noge, tako da je prva stavka mog surfanja bila da sam pala ne sa, nego zbog daske.
Ne znam koliko dugo sam tako stajala kad je do mene došao voditelj mog tima da vidi jesam li dobro. Jasno mi je da nas je u grupi bilo oko 10, ali dragi moj, po tebi sam se mogla već triput utopit. Promrmljala sam „da“ i digla palac gore u univerzalnom znaku za „ sve ok“.
Dok sam tako ležala odsutno sam rukom kopala po pijesku i na moje zadovoljstvo iskopala školjku. Bila je veća, skoro savršeno kružnog oblika, drukčija od naših školjki sa slojevitom teksturom i ne posebno lijepih boja. Imala sam dojam da sam našla savršen suvenir da opišem i obilježim svoje surfersko iskustvo: „slojevito i ne posebno lijepo“. Malo sam ispipala svoje odijelo i naposljetku je u nedostatku džepova onako filmski gurnula među sise da je ne izgubim.
Do kraja termina bila sam spremna sa surfanjem se zauvijek oprostiti.
Izvor: autor
Imala sam dojam da sam našla savršen suvenir da opišem i obilježim svoje surfersko iskustvo: „slojevito i ne posebno lijepo“.
Po povratku su nas čekale quince, svježe ubrane iz vrta, i podigle mi raspoloženje. To je neko lokalno voće okusa između jabuke i oraha, teško je pravo opisati. Čekala nas je i topla večera, fini tanjur brazilske hrane od cura na istovremenom Erazmus plusu o brazilskoj baštini kojima je jedan od zadataka bio nama kuhati svaki dan brazilska jela za ručak i večeru. Sve, jasno, vegetarijansko u duhu inkluzivnosti, što je teško palo nekim od nas, većinom Balkancima. Kasnije te večeri nakon šetnji i koktela na plaži harali smo gradom, prelazili prekrasne mostove Porta, penjali se na visoke zgrade i upijali poglede, što na grad, što na arhitekturu. U tjednu za nama debatirali smo i šalili se, plesali i bili ozbiljni, a kad je sve bilo gotovo, skinuli smo sa zidova sve plakate i papire kojima smo prostor oblijepili i zapalili njima veliku vatru, pa onda i slamu u kojoj su za nas pekli kestene. Puštali smo muziku, pili neko izvrsno portugalsko vino i opraštali se kako smo znali i umili.
Tko se nakon toga želi vratiti u stvarnost i uobičajenu svakodnevnicu fakulteta? Sigurno ne ja.
Izvor: autor
U tjednu za nama debatirali smo i šalili se, plesali i bili ozbiljni, a kad je sve bilo gotovo, skinuli smo sa zidova sve plakate i papire kojima smo prostor oblijepili i zapalili njima veliku vatru, pa onda i slamu u kojoj su za nas pekli kestene.
Erasmus+ nije samo prilika, to je način života. I može biti i vaš način, ako se usudite iskočiti iz svakodnevnice. Potražite ih. Ovakvi i slični projekti dostupni su mladima od 18-25 godina, a nekad ni nema gornje granice. Idite s prijateljima ili sami, kažite roditeljima, bakama, rođacima i djedovima da o trošku EU-a možete upoznati svijet. Na tjedan dana, zašto ne otići u Portugal, Grčku, Rumunjsku, Italiju, Litvu, Maltu. Latviju, pa čak i na Karibe? Ne morate ići dalje od svoje zemlje, ako ne želite. Provedite ljetovanje na obali, tjedan u Šibeniku ili na otoku i naučite nešto za sebe dok uživate u životu. Zgrabite sve što vam se nudi i ne puštajte!
Treba nam samo malo volje i hrabrosti za taj prvi korak ;).
#Erasmus+#Portugal#surfanje#edukacija#Glas studenta