HIV (Human Immunodeficiency Virus) je retrovirus zoonotskog podrijetla. Razlikujemo dva
serotipa HIV1 i HIV2 , gdje HIV1 pokazuje veću virulenciju.
Kada virus uđe u tijelo, ulazi u T-limfocit gdje se umnaža. Kad unutar tog limfocita nastane velik
broj novih virusa, on propada i virusi se oslobađaju u krv. U krvi novostvoreni virusi idu dalje u
nove T-limfocite i ciklus se ponavlja. S povećanjem broja ciklusa propada sve više limfocita, a
kako oni imaju prvenstveno ulogu u imunosti, otvorena su vrata oportunističkim infekcijama i
malignitetima.
Na površini T-limfocita se nalaze glikoproteinske strukture (receptori). Važni receptori u
kontekstu HIV-a su CD4 (kojeg nalazimo i na makrofazima i neuronima) te transmembranski
receptor koji ima važnu ulogu u samom procesu infekcije. Kako bi došlo do infekcije T-
limfocita, mora nastati veza receptor-antireceptor. Prihvaćanje virusa na receptore limfocita
omogućuje fuziju sa stanicom. Dva glikoproteina koja strše iz omotača virusne čestice
omogućuju virusu da zna kud treba ići te služe kao antireceptori receptorima T-limfocita. Nakon
što virus uđe u stanicu, njegov genom, virusna RNA, se prepisuje u DNA zahvaljujući enzimu
reverznoj transkriptazi. Sljedeći enzim koji nastupa je integraza - on ubacuje prepisanu
virusnu DNA u genom limfocita čime je omogućeno daljnje stvaranje novih virusnih čestica.
Rekombinacija RNA lanaca tijekom replikacije, uz djelovanje reverzne transkriptaze koje je
sklono pogreškama, pridonosi genetskim razlikama, ali i mutacijama koje dovedu do rezistencije
na lijekove.
Patologija HIV infekcije se generalno može opisati opadanjem broja CD4 limfocita u perifernoj
krvi. Propadanje HIV inficiranih limfocita se odvija preko više mehanizama: direktni citopatski
efekt HIV-a, citotoksični T-limfociti (imuna destrukcija zaraženih stanica) i apoptoza zbog
aktivacije limfocita u prisustvu specifičnih citokina.
Razvoj i težina bolesti su varijabilni te se čini da u tom procesu ulogu imaju genetika i imunosni
odgovor pojedinca. Prema brzini progresije bolesti, infekciju možemo podijeliti u tri tipa. Prvi tip
karakterizira brza progresija - AIDS se razvije unutar 3 godine od infekcije. Drugi tip je
intermedijarni - AIDS se razvija u periodu između 3 do 8 godina nakon serokonverzije. Treći tip
karakterizira izostanak progresije - inficirane osobe uspjevaju održati visok broj T-limfocita u
krvi.
Zaraza HIV-om je moguća nezaštićenim spolnim odnosom, dijeljenjem igala, moguća je
transmisija s pozitivne majke na dijete tijekom poroda kao i dojenjem jer infekcija generalno ide
putem tjelesnih izlučevina. Virus se tako detektira i u slini, ali ona ne predstavlja opasnost zaraze
zbog kombinacije antitijela i enzima koji su prirodno prisutni. Zaraza putem transfuzije krvi
danas nije vjerojatna jer je testiranje na HIV dio panela obveznog serološkog testiranja donirane
krvi.