Ponekad je teško odrediti što čini dobar film. Neki nam odmah pokazuju svoju kvalitetu, dok drugi svoju pravu vrijednost pokazuju tek nakon nekoliko gledanja. Iako Ni na nebu, ni na zemlji itekako ostavlja dobar prvi dojam zbog svojega izražajnoga stila, prvoklasne glume i prozračnoga tona, on ujedno i nagrađuje svakim novim gledanjem.
Jason Reitman sin je Ivana Reitmana (najpoznatijega po legendarnim Istjerivačima duhova), što nam objašnjava brzinu kojom se probio na scenu. Hvala što pušite i Juno prvijenci su dostojni bilo kojega redatelja. Sardoničan, ali istovremeno veseo ton tih filmova ubrzo je postala autorska oznaka samo dodatno potvrđena sljedećim izdanjem. Reitman je nakon Ni na nebu, ni na zemlji iznenađujuće prestao stvarati kvalitetne filmove, ali do tada je svakako ostavio duboki trag.
Korporativni život ponovno je na redateljevom satiričnom nišanu, ovaj puta u obliku Ryana Binghama, čovjeka koji je antiteza izreci nijedan čovjek nije otok. Bingham svaki dan leti u avionu, odlazi od grada do grada i dijeli otkaze ljudima koje nikada nije upoznao i koje nikada više neće vidjeti. Oslanja se isključivo na sebe i nitko se ne oslanja na njega, pa čak ni sestre, koje vidi jednom godišnje. Jedini životni cilj? Preletjeti deset milijuna kilometara i kao nagradu dobiti jedinstvenu, sjajnu karticu za bodove. Ono što se ističe u glumi Georgea Clooneya je krhkost koja se nalazi iza sebičnosti i lažnoga samopouzdanja. Bez obzira na brojne egoistične monologe kojima objašnjava zašto živi najboljim načinom života, neispunjenost se osjeća u svakome kadru. Izuzev nekoliko uloga u legendarnim filmovima braće Coen, Clooney nikada nije pokazivao pretjeranu dubinu u svojoj glumi, što predstavlja dodatno iznenađenje kada mu film neprestano skida sloj po sloj sve dok se ne otkrije koliko je njegov lik zapravo uplašen i sam. Iako nismo upoznati s njegovim dosadašnjim životom, vidljivo je da Ryan Bingham ulazi u iznimno zakašnjelu adolescenciju u kojoj otkriva prve znakove istinske empatije prema drugoj osobi (J.K. Simmons u ulozi otpuštenoga Boba), prvo pravo prijateljstvo (Anna Kendrick u ulozi Natalie Keener) i prvo slomljeno srce (Vera Farmiga u ulozi Alex Goran). Njegove sestre prvi puta počinju osjetiti da je dio njihova života i da pomoć ponekad dolazi iz najmanje očekivanih mjesta.
U pozadini filma nalazi se poznata financijska kriza 2007. Za razliku od većine politički nastrojenih filmova, koji vole udarati gledatelja u glavu svojim porukama i pritom zanemarivati sve ostalo, kriza je prikazana isključivo u službi protagonista i nudi im dodatnu dubinu. Istovremeno, film prikazuje stvarni svjetski problem na iskrenoj i emocinalnoj razini te ga nikada ne pretvara u prolaznu doskočicu. Scenarij je uspostavio savršenu ravnotežu bez koje film ne bi imao smisla. S jedne strane nalazi se ozbiljna kritika modernoga kapitalizma, a s druge tragikomičan prikaz ljudi iza kulisa. One koje ne zanimaju politički i ekonomski problemi sadašnjosti pronaći će užitak u likovima s kojima se jednostavno povezati, kvalitetnom humoru i predivnoj estetici.
Kvalitetu scenarija i filma u cjelini najlakše je prikazati završnim monologom Ryana Binghama:
Tonight most people will be welcomed home by jumping dogs and squealing kids. Their spouses will ask about their day, and tonight they'll sleep. The stars will wheel forth from their daytime hiding places; and one of those lights, slightly brighter than the rest, will be my wingtip passing over.
U nekom ljepšem svijetu, možda bi bilo drugačije.