Socijalni psiholozi Bibb Latane, Kipling Williams i Stephen Harkins davne 1979. godine definirali su socijalno zabušavanje kao sklonost ljudi da postižu slabiji učinak na jednostavnijim zadacima, a bolji na složenim kada su u prisustvu drugih i kada nije moguće procijeniti njihov pojedinačni doprinos. Pretpostavka jest da su ljudi opušteniji kada ne brinu o tome procjenjuje li ih se ili ne te je stoga manja vjerojatnost da će zapeti na teškom zadatku i zbog toga ga uspješnije rješavaju.
Ukratko - to je fenomen koji objašnjava tendenciju pojedinca da ulaže manje napora kada radi u kolektivu, u odnosu na to kada radi sam. Socijalno zabušavanje može se pripisati difuziji odgovornosti, točnije, tendenciji ljudi da smanjuju svoju osobnu odgovornost za djelovanje ili donošenje odluka kada su dio grupe ili kolektiva. Pojedinac osjeća manju odgovornost za svoje postupke kada se osjeća anonimno unutar grupe ili kada postoji više ljudi koji mogu dijeliti odgovornost za istu situaciju.
Zdravorazumski je zaključiti da socijalno zabušavanje može imati negativne posljedice na funkcioniranje grupe, uključujući nedostatak kvalitetnih rezultata, povećanje opterećenja ostalih članova grupe te naposljetku - moguće konflikte u grupi.
Svakome se sigurno barem jednom kroz srednjoškolsko ili akademsko obrazovanje dogodilo da su u grupi radili prezentaciju, seminar ili projekt i da je uvijek postojala ta jedna osoba (ili ste ta osoba bili vi) koja nije odgovarala na poruke, nije sudjelovala u brainstormanju, niti je izvršavala ikakve zadatke. Došao je dan izlaganja uratka, a ta je osoba ili samo pročitala natuknice s PowerPointa ili nije ništa niti rekla, a na kraju je validirana i dobila istu ocjenu kao i vi koji ste mukotrpno radili na tom zadatku dva tjedna. To definitivno nije poželjan niti ugodan osjećaj, u takvim situacijama javlja se ljutnja, frustracija i potencijalni budući sukobi s tom osobom koja prakticira socijalno zabušavanje.
Kako frustracija i ljutnja usmjerena prema takvim osobama ne bi prerasla u nešto više, bilo bi dobro osvijestiti razloge zbog kojih bi netko socijalno zabušavao:
Nedostatak motivacije - Nedostatak osobnog interesa ili percepcija da aktivnost nije važna mogu dovesti do nedovoljnog angažmana.
Nedostatak vještina ili znanja - Nedostatak samopouzdanja u vlastite sposobnosti može rezultirati pasivnim ponašanjem ili izbjegavanjem obaveza. Možda osoba ima afinitet, ali joj nedostaje samopouzdanja i vjerovanja da ona može pridonijeti grupi.
Nedostatak jasnih ciljeva i podjele zadataka - Ako osoba nije sigurna što se od nje očekuje ili kako će njen angažman doprinijeti ciljevima grupe, može se osjećati pasivno. Važno je osigurati jasnu komunikaciju i definirati konkretne zadatke koji se očekuju od pojedinih članova grupe.
Strah od neuspjeha ili kritike - Osoba može izbjegavati sudjelovanje iz straha da neće biti dovoljno dobra ili da će biti kritizirana od strane drugih članova grupe. U pozadini ovoga može se nalaziti socijalna anksioznost ili neki drugi psihički poremećaj koji osobu sprječava od aktivnog sudjelovanja u obavljanju zadataka kao i u socijalnim interakcijama koje su važne za ispunjenje cilja u grupi.
Iako se može činiti da nema opravdanja za nečiju neangažiranost, pogotovo jer ta osoba na kraju postigne iste rezultate kao i oni koji ulažu vrijeme i trud, važno je ipak razumjeti kontekst svake osobe s kojom se surađuje u grupnom radu. Zvuči dosta otrcano, ali u situacijama u kojima se identificira socijalno zabušavanje kod nekoga, točnije kada se primijeti da netko ne obavlja svoj zadatak jer zna da se njegov pojedinačni doprinos neće moći mjeriti, bilo bi poželjno uspostaviti otvorenu i iskrenu komunikaciju kako s tim članom, tako i s cijelom grupom. Možda uistinu osoba ima problem s nekim od gore navedenih razloga socijalnog zabušavanja, a vjeruje se da bi se svakome od njih moglo pristupiti empatičnim razgovorom i definiranjem jasnih očekivanja.
Razgovorom može se zadržati status quo, ali može doći i do željene promjene u kojoj se identificira razlog socijalnog zabušavanja i na kraju poboljša timski rad, produktivnost, zadovoljstvo članova te postizanje zajedničkih ciljeva.