Ljubav je složen intenzivan pojam prožet mnoštvom emocija koje stvaraju akciju, dinamiku. Nikada nije pasivna i statična nego nas tjera na promjenu. Ljubav je motivacija, povod ili uzrok. Ona uvijek inspirira; nadahnjuje umjetnike da o njoj pišu i stvaraju, ratnike da ratuju ili nesretne da tuguju.
Glavni pokretač svega života je taj da osjećamo i nadamo se da ćemo jednom biti voljeni i to istinski. Ljubav je afekt privrženosti u međuljudskom odnosu.
U filozofiji ljubav je često prikazana kao iskonsko nagnuće altruizmu, odnosno sebedarju.
U egzistencijalizmu materijalne stvarnosti uočavamo kako nam ljubav ne nudi novu dimenziju transcendentalnoga solipsizma, odnosno ljubav nas ne ograničava na nas same apsolvirajući da je naše mišljenje ili život jedina paradigma društvu i svijetu.
Prema takvoj ontologijskoj konkluziji ljubav se suprostavlja kao refleksija sebedarja i ona je
antonim sebičnosti.
Prava ljubav ne dopušta konstituciju oholog čovjeka, već ga fundamentalno i
suštinski mijenja kako bi njegovo krjeposno djelovanje zaokupilo čovječanstvo.
