Krajem kolovoza prisustvovala sam japanskom simpoziju koji je trajao četiri dana i sadržavao stotinu tema koje su na ovaj ili onaj način bile povezane s Japanom. Tamo sam otkrila za umjetničku formu pod nazivom Butoh, (h je tiho;舞踏) poznatu u prijevodu kao ''Dance of Darkness''. Stvar s Butōom je to što se ono vodi kao anti-režimsko kazalište, i ne postoji točno i jasno objašnjenje što je, konkretno, Butō. Jedna od učenica velikih majstora koji su začeli ovu umjetnost, Kasai Akira Butō, objašnjava: ''not as a dance but as a spirit of one's own body'', u pokušaju da ga definira, ili možda, bolje opiše: umjetnost duha, umjetnost tijela (the Art of Spirit, the Art of Body).
Ova umjetnička forma nastala je nakon Drugog svjetskog rata, 1959. godine, kada su dva glavna osnivača, Hijikata Tatsumi i Ohno Kazuo, započela svoju suradnju. U kombinaciji klasičnog baleta, tradicionalnih japanskih plesnih formi i određenih boja (u naglasku bijela zatim zlatna, crna, siva), ova avangardna umjetnost, doticala se razigranih, ali i grotesknih prizora, tabu tema, ekstremnih i apsurdnih okolina. Međutim, kako se s vremenom (nakon vrhunca 1970.) ovaj oblik umjetnosti počeo znatno širiti diljem svijeta, estetski ideali i namjere varirale su od skupine do skupine.
Jedna zanimljivost o važnosti (crne) boje u ovoj umjetničkoj formi jest što je ona često simbolizirala doslovnu crninu, tamu, poslijeratno razdoblje i patnju, ali se i doticala rasnih tema, poput afroameričke, arapske pa čak i indijske kulture, ali na način da je prikazivala njihovu patnju i društvene probleme povezane s njima. To mi se činilo poprilično zanimljivim jer je takav tematski lanac u jednom periodu širenja Butaa postao vrlo čest i aktualan.
Ono što je još zanimljivo jest da se prvi Butō performans doticao teme homoseksualnosti, a njegova je premijera izvedena na plesnom festivalu 1959. godine. Zbog reakcije publike i same osjetljivosti teme, Hijikata je izbačen s festivala i proglašen ikonoklastom. Butoh-s in Color-s, naziv predavanja na kojem sam prisustvovala, bilo je ujedno i posljednje predavanje koje sam odslušala na ovom simpoziju.
Nakon toga, odlučila sam nesmetano prosurfati internetom kako bih mogla pronaći još nešto o ovoj temi. Silno bih željela nekada pogledati jednu takvu točku, a s obzirom da je ova umjetnička forma doputovala sve do Europe, nadam se da ću se jednog dana naći u Ruvo di Puglia u Italiji, gdje je 2018. godine osnovano najnovije Butoh kazalište.