Oikofobija (grčki: oîkos, 'kuća, kućanstvo' + phóbos, 'strah') je odbojnost prema kućnom okruženju ili abnormalni strah (fobija) od vlastitog doma i također sklonost kritiziranju ili odbacivanju vlastite kulture i hvaljenju drugih kultura.
Postao je već svojevrsni cliche kada desne političke opcije kritiziraju lijeve zbog nedostatka domoljublja i ,,hrvatstva''. Ista situacija dogodila se nedavno kada je Vladimir Šeks prozvao stranku Možemo i nazvao ih ,,izdajicama i protuhrvatskim ološem'', na što su oni odgovorili ,,Postani i ti dio te ekipe! Pridruži nam se!''. Taj odgovor je naravno ironičan, a komentari Šeksa i ostalih koji na takav način kritiziraju Možemo potpuno su jadni i samo odvraćaju ljude od sebe i sebi sličnima.
Iako su takve prozivke blago rečeno glupe, također je glupo i kada se Možemo pretvara da nema pojma o čemu oni pričaju i zašto ih zovu ,,protuhrvatima i anti-domoljubima''. Možemo, a pod time podrazumijevam vodstvo stranke te većinu članova i simpatizera, uistinu nisu domoljubi niti im je do koncepta domoljublja uopće stalo. Njihov ideološki aksiom potpuno je u skladu s onime koji imaju osobe lijeve političke orijentacije, a podrazumijeva veće alociranje moralnog obzira onim stvarima koje su udaljenije od njih u odnosu na one koje su bliže. U nastavku priložena toplinska karta pokazuje najveću moralnu alokaciju po ideologiji. Najveća vrijednost na ljestvici toplinske karte je 20 jedinica za liberale (ovdje shvaćeni kao ljevičari), odnosno 12 jedinica za konzervativce. Moralni krugovi, od unutarnjeg prema vanjskom, opisani su kako slijedi: (1) cijela vaša uža obitelj, (2) cijela vaša šira obitelj, (3) svi vaši najbliži prijatelji, (4) svi vaši prijatelji (uključujući daleki), (5) svi vaši poznanici, (6) svi ljudi koje ste ikada upoznali, (7) svi ljudi u vašoj zemlji, (8) svi ljudi na vašem kontinentu, (9) svi ljudi na svim kontinentima, ( 10) svi sisavci, (11) svi vodozemci, gmazovi, sisavci, ribe i ptice, (12) sve životinje na zemlji uključujući amebe, (13) sve životinje u svemiru, uključujući vanzemaljske oblike života, (14) sve žive stvari u svemiru uključujući biljke i drveće, (15) sve prirodne stvari u svemiru uključujući inertne entitete kao što su stijene, (16) sve stvari koje postoje. Ljevičari najveću moralnu alokaciju izdvajaju za područje između svih živih stvari u svemiru uključujući biljke i drveće i svih stvari koje postoje, dok se konzervativci grupiraju oko obitelji i poznanika po svojoj najvećoj moralnoj alokaciji.
Možda nekima to zvuči kao velika optužba, ali realno, živimo u postmodernom društvu u kojem koncepti poput domoljublja jednostavno nemaju više gotovo nikakvu moć i značaj. No u svakom slučaju, stava sam da je privrženost prema svojoj državi i narodu te stavljanje istih na prvo mjesto uz poštivanje simbola, tradicije i običaja, iznimno važna stvar za razvitak društva. Radi se zapravo o konceptu kojeg sociolog Emile Durkheim naziva ,,kolektivna vitalnost'' u kojoj se zajednica ili društvo sastaju i istovremeno komuniciraju istu misao i sudjeluju u istoj akciji. Takav događaj zatim uzrokuje kolektivnu živost koja uzbuđuje pojedince i služi ujedinjenju grupe. Jedinstvo vrijednosti, kulture i tradicije društva važno je za društvenu koheziju što vodi do većeg povjerenja među članovima te efikasnijeg i solidarnijeg društva. Homogenija društva s snažnijim osjećajem za zajedničku kulturu gotovo po svim su mjerama uspješniji od ostalih.
Upravo zato je i problematičan stav stranke Možemo te istupi određenih članova njihove platforme ne samo o domoljublju, nego i o Hrvatskoj državi. Naravno, razumijem da domoljublje nije svačiji vrijednosni imperativ pa možda moja argumentacija o važnosti eksplicitnog domoljublja jednostavno ne rezonira sa svima koji će ovaj tekst pročitati. Možda se ja s tim ljudima ne slažem, ali trudim se navoditi glavne argumente protiv Možemo koji mogu rezonirati sa svima, neovisno o ideološkoj pripadnosti, stoga pokušavam isticati neefikasnost, nefunkcionalnost, populistički karakter, neiskrenost, neisplativost i štetnost njihovih politika, umjesto čistih ideoloških neslaganja. S tim na umu, moja kritika Možemo nije to da oni eksplicitno ne ističu svoje domoljublje, već da neki članovi njihove platforme potpuno antagonistički nastupaju prema državi koju žele predstavljati, što je, blago rečeno, nevjerojatno. Dobar primjer za to je Dragan Markovina, utemeljitelj Nove ljevice stranke koja je dio platforme Možemo i čija je Ivana Kekin trenutna predsjednica, koji je, i ovo nije nikakva šala niti izvađeno iz konteksta, rekao: ,,Ja sam i dalje žešći Jugoslaven od ikoga. Otac mi je zaista cijeli život pisao hrvatskom varijantom jezika, ali kad god je igrala Jugoslavija i kada je išla himna, ustali bi se i digli na noge. Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja''. Ne znam je li kontroverzno smatrati da osoba koja otvoreno kaže da joj Hrvatska ništa ne predstavlja, koja žali za prijašnjim režimom i zove hrvatski jezik ,,varijantom jugoslavenskog'' ne bi trebala imati ikakvu političku relevantnost i da bi trebala biti potpuno diskvalificirana od javnog angažmana u očima javnosti. Isto vrijedi za svaku stranku ili platformu koja se s tom osobom povezuje.
Sumnjive izjave također je imala Markovinina stranačka kolegica i bliska suradnica stranke Možemo, Rada Borić koja se u više navrata sumnjivo postavila prema hrvatskoj državnosti, autoritarizmu i vršila povijesni revizionizam. Rada Borić je, u tom smislu, beskonačan izvor takvih izjava i ne znam niti otkuda bi počeo kad bi ih pokušao nabrojati. Nazvala je prvog predsjednika Predsjedništva narodnog Sabora u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije, Vladimira Nazora, prvim hrvatskim predsjednikom. Ako ćemo se žaliti na povijesni revizionizam ekstremnih desničara koji bi možda tu titulu dali Anti Paveliću, onda se možemo žaliti i na ovaj pokušaj napada na hrvatsku državnost. U više navrata su i ona i njeni kolege poput Tomislava Tomaševića Franju Tuđmana (zapravo prvog predsjednika Hrvatske) nazvali ,,autokratom'', no žustro su se zalagali da se trg Josipa Broza Tita (zapravo autokrata i diktatora) ne preimenuje u trg Republike Hrvatske. Nisam jedan od onih koji se olako pozivaju na Orwellovu 1984 s obzirom da je pomalo izlizano, ali ovakvo zamućivanje definicija u skladu je s novogovorom. Je li sporno u njihovim očima to što se Tita naziva diktatorom ili što se trg preimenovao u trg Republike Hrvatske, ne možemo znati. Vjerojatno oboje. Mislim da nije potrebno napomenuti da je nazivanje Tuđmana autokratom potpuna besmislica ako se isto ne naziva Tita. Tim više što čisto sumnjam da bi se zalagali protiv preimenovanja da se trg zvao trg Franje Tuđmana. Tako rada Borić tvrdi: ,,Branit ćemo Titov trg! Tito nije zločinac, on je osloboditelj''. Uloga partizana, pa tako i Tita, u Drugom svjetskom ratu vrlo je kompleksna i zahtjeva istančan i cjelovit pristup. To kažem kao član obitelji s brojnim istaknutim partizanskim herojima. Crno-bijel pristup svakako nije primjeren no jedino je za taj pristup Rada Borić spremna. Jedno je sigurno, Tito bi po standardima današnjice svakako bio smatran zločincem, ili u najmanju ruku kršitelj ljudskih prava i diktator, te je inzistiranje na obrani njegovog lika i djela doista neobično. Istaknuti član stranke Možemo, Vilim Matula, proširuje već izrečene ideje i tvrdi: ,,Drugarice i drugovi antifašisti, dođite na trg kojeg ćemo namjerno zvati Trgom maršala Tita''. Da, taj govor nije dao Moša Pijade 1950ih, nego istaknuti član stranke koja planira osvojiti vlast. Antifašisti, po doslovnoj definiciji, su 90% hrvatske populacije. Antifašisti, po definiciji ekstremno lijevih stranaka, su oikofobi. Na istoku Europe pod komunističkom vladavinom naziv "antifašizam" zloupotrebljavan je na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u kapitalističkim zemlje Zapada ponekad prikazivalo kao – fašističke. Ta zlouporaba terminologije (ponovno, izlizani Orwell) danas je prisutnija nego ikad.
Iako nije direktno povezano s prijašnjim argumentima, u ovaj segment volio bih ubaciti jedan dio i o migrantskoj politici stranke Možemo. Naravno, kada bi htio, mogao bih raspisati cijeli tekst samo o toj temi, stoga ću izdvojiti samo generalnu ideju koju je izdvojila istaknuta članica Možemo, Urša Raukar Gamulin, u emisiji ,,Nedjeljom u 2''. Kada se radi o odnosu prema migracijama, Raukar Gamulin je ustvrdila kako je uopće ne zabrinjava podatak da je 2023. godine 67 tisuća ilegalnih migranata zatražilo azil u Hrvatskoj. "Mene to uopće ne zabrinjava. S tim podatkom moramo staviti podatak da je u vladavini Andreja Plenkovića, Hrvatsku napustilo 250 tisuća Hrvata. Moramo staviti podatak pred javnost koji je dao HUP, da će do 2030. godine Hrvatskoj trebati 500 tisuća stranih radnika. Da bi se održao ekonomski, mirovinski i zdravstveni sustav, nama su neophodni strani radnici", rekla je. Dodala je kako vladajući "nemaju nikakve migrantske politike te nemaju politike integracije". Na pitanje može li nam se dogoditi slična situacija kao u Belgiji koja ima velike probleme izazvane migrantskim populacijama, odgovorila je kako je uvjerena da bi njena stranka te probleme izbjegla jasnom migrantskom politikom. "Sigurna sam da naša stranka ima jasne migrantske politike i politike integracije. Treba se izbjeći ono što radi HDZ, a to je da toga nema. U dolasku migranata ili stranih radnika ne vidim ništa čega bi se trebali bojati. Trebamo biti otvorena srca i otvorenih ruku, prihvatiti te ljude i pomoći na integraciji", kazala je. Naravno, pronicljivijim čitateljima neće promaknuti činjenica da Urša Raukar ovdje apsolutno nije ništa izrekla niti je objasnila konkretnu integracijsku i migrantsku politiku osim toga da je ,,sigurno da ju imaju'' i da trebamo ,,otvoriti srce'' za desetke tisuća ljudi koji dolaze godišnje u našu državu i čiji se broj povećava iz godine u godinu.
Uz to, Urša Raukar smatra da će se negativan utjecaj koji su migranti imali na zemlje poput Francuske, Njemačke ili prije spomenute Belgije, izbjeći jer Možemo ima ,,jasne migrantske politike''. Valja napomenuti da su sve te zemlje mnogo liberalnije, razvijenije, bolje organizirane i spremnije nositi se s migrantskim politikama od Hrvatske no svejedno trpe brojne probleme koje će, po gospođi Raukar, Hrvatska izbjeći. Na argumente koji dolaze s desnog dijela političkog spektra da se radi većinom o muškarcima vojne dobi te da bi mogli raditi u svojim zemljama, odgovorila je kako to nije potkrijepljeno statistikom. "Apsolutno odbijam to jer nije potkrijepljeno nikakvim statistikama. To su dojmovi, a ja o dojmovima ne želim suditi. Neodgovorno je na takav način govoriti i gledati na problem migranata. Treba to prihvatiti, imati dobre politike i širiti nadu", ustvrdila je. Nažalost za gospođu Raukar, apsolutno je točno da se radi većinom o mladim muškarcima i to niže obrazovanim iz kultura koje ne njeguju određene konvencije ljudskih prava na koje smo navikli. Po podacima Europskog instituta za rodnu jednakost, većina novih migranata u gotovo svim državama EU su mladi muškarci. Dakle demografija koja je globalno najzastupljenija u kriminalnom ponašanju, neovisno o kojoj državi govorimo. Uršu Raukar to ne zabrinjava jer ona smatra da su to sve samo ,,dojmovi'' i da treba ,,širiti nadu''. Vidite li sada zašto progresivne politike nisu ozbiljne i nemaju konkretna riješenja za goruće probleme?
U najmanju ruku prilično neobični istupi koji bi trebali potaknuti birače da se zapitaju. Uopće ne bi trebalo čuditi, nakon razmatranja svih navedenih izjava, da na ,,velikom'' prosvjedu protiv Turudićevog izbora u organizaciji SDP-a i Možemo, nije bilo gotovo uopće hrvatskih zastava već isključivo socijalističke zastave zatvorenih šaka na crvenoj pozadini i zastave stranke Možemo. Par hrvatskih zastava koje su bile prisutne, navodno su ponijeli članovi stranke Republika koja je sudjelovala u prosvjedu. Možda se čini kao glupa i simbolična primjedba s moje strane. Zašto je važno što nisu imali hrvatske zastave na prosvjedu? Važan je sadržaj? U prošlom članku, a i u onima koji slijede, pokazat ću da nikakva vrijednog sadržaja nema. Što se simbola tiče, smatram da je važno da stranka koja želi vladati državom pokaže da vrednuje državne simbole i državnost države koju želi zastupati. Simboli su važni, oni predstavljaju narod i predstavljaju našu zajedničku priču koje smo svi dio time što živimo tu i što konzumiramo našu kulturu. Simboli predstavljaju zajedništvo i predstavljaju ono što je svima nama zajedničkog neovisno o političkom opredjeljenju i drugim karakteristikama. Ono što Možemo i SDP ističu su ideologizirani simboli. Simboli njihovih stranaka i simboli njihove ideologije. Ne želim da nama vlada stranka koja je lojalna isključivo svojim simbolima. Trebaju nam zajednički simboli i moramo ih njegovati. Gubitak toga opasniji je nego što mnogi misle.