Prva uspomena dolaska u metropolu – posjet muzeju Dražena Petrovića s mojim ocem.
Zapravo, laž. Prva je oduševljeno i nestrpljivo otvaranje Happy Meala, iščekujući, dakako, figuricu Simbe. Ondašnje aspiracije moje malenkosti uključivale su (ne nužno ovim redoslijedom):
Dolazak veličanstvene brzogrizne korporacije što šakom i kapom daruje igračkice u moje malo mjesto koje, onodobno, ni Studenca nije vidjelo
Zgoditak Barbie kućice na kat na Badnju večer
Pogodite koja je bila izglednija. Mada, i prva se na koncu donekle ostvarila, no do tada ne samo da sam dočekala taj rozi kućerak i ubrzo ga prašnjavog podigla na meni dostupnu najvišu policu, nego sam i sama uvidjela privid primamljivosti gradskog šušura.
Usprkos naporima, na iznimnu žalost i, prije svega, zbunjenost, mog oca, senzibilitet prema sportu u meni uporno nije nicao.
Impersonalan, pun brojki i fizičkog nadmetanja, dokazivanja, nadmudrivanja, pakosti i obostranog zamjeranja. Takvim mi je hladnim atributima sport bio obojan.
Ali odmakom vremena, nekad znatiželjom, nekad prinudom, odmičeš i od vlastitog interesnog polja, pa se, nepripremljen do krajnjih granica, uhvatiš s rukama punim miline za individuu bespogovorno vođenu zvukom udarca lopte (baluna) o pod.
Na početku, tek upitnik preda mnom. Ne znam i ne pitam.
…
Laik kakav jesam, ipak nemam sumnje da su, do dana današnjega, mladenački dani Petrovićeva puta reprezentativni primjerak mnogim svježim košarkaškim izdancima.
Kako mi je to bilo približeno, košarka je nekoć zvana igrom divova, sport vođen glavninom što se oslanjala na vlastitu genetsku lutriju. Košarka danas, bilježi pretrpljenu transformaciju u igru Davida i Golijata, sport u kojem vještina itekako može biti vrsna praćka, drže li ju i njeguju li ju ispravne ruke.
Tako sam se, skeptično odgledavši Trešnjino kazališno uprizorenje upravo tog Draženovog djetinjeg doba, uhvatila, opet jednako nespremna, sad pak razmišljajući o rukama. Pa, da ne oskvrnjujem Marinkovića parafrazom…
“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke.“
Koliko sport može biti plodno tlo nove netrepeljivosti, za egocentrično prikazivanje i afirmaciju, nadmetački i sebično motiviran, utoliko, pa i više, može biti prostor pupanja novootkrivene svrhe, pokretačke snage što ti ne dopušta drugog smjera osim – naprijed. Ali nikad sam. Jer pitaš li zanesenjaka što li mu je to najljepše u njemu, navest će ti ništa drugo doli pet pari ruku što moraju od sebe vraški otkinuti, ne bi li zdušno igrali s jednakim ciljem na umu.'
Pa su tako i sva nadanja, trud, (ne)uspjesi, dogodovštine i smicalice jednog nevještog gitarista, zaljubljenog maturanta, ricavog Šibenčanina, sjajno predočenih u kazališnom mediju i sa sjajnom glumačkom postavom, za svoj prvi trzaj imale u pozadini činjenicu da je, povrh svega, bio voljen mlađi brat s očima uprtim u starijeg.
…
Prikupiš li odgovore na sva tehnička pitanja o sportovima svijeta, o pravilnicima i iznimkama, igračima i suigračima, terenima, obručima, izmjenama, metodama, vježbama i fintama, i dalje ćeš pred sobom imati golemi upitnik.
Gdje leži ključ te pomame, kako mi promiče?
Osluhneš li ushićenu brzinu pripovijedanja od koje se plete jezik na poseban način, samo onako kako to biva kada zboriš o svojoj niti vodilji, zagledaš li se u zanos bića što ni najvrsniji jezikoslovac ne bi uspio opisati bez da ga ne reducira na tek jeftini pokušaj prijenosa strasti... Tek tada, na koncu, gužvaš upitnike, brišeš nejasnoće, oćutiš iskrenu, iskrenu ljubav što se iz sporta rađa i što se u njega daje nazad. I poprimi, čuda li, sport neke posve tople boje.
(Tata, isprike, rečeno je s razlogom da nitko nije prorok u svom mjestu. 😊)
…
Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja
Slavko Mihalić – Dječak s loptom