Prije nego krenem na samu srž teksta, volio bih predstaviti (vrlo) kratak uvod motivaciji i usmjerenju ovog teksta. ,,Promašaji progresa'' serijal je tekstova koji kritiziraju progresivne i zeleno-lijeve politike, apotrofirajući njihove loše premise i negativne implementacije. Ovaj tekst tek je prvi od mnogih koje ću objaviti, no ideja i motivacija su iste. Glavni razlog zašto su se baš zeleno-lijeve i progresivne politike našle na mojoj meti upravo je zato što su se vrlo uspješno brendirale kao ideje boljitka i naprednih politika koje su potpuno zdravorazumske i neupitno ispravne. Te ideje i taj brend najuspješnije su se plasirale u očima mladih koji su demografija kojoj i ja pripadam. Takav imidž postoji naravno zbog duha našeg vremena i dominantnog viđenja progresa, a i zbog izostanka ikakve ozbiljne kritike tim idejama i strankama koje ih zastupaju u medijima osim nekoliko rubnih desničarskih portala koji nisu dovoljno pismeni da kritiku artikuliraju kako spada. Mislim da je nekritično prihvaćanje tog imidža kao takvog jako opasno. Serijal je prvenstveno namijenjen upravo onima koji podržavaju te politike kako bi možda neke aspekte svojih mišljenja preispitali ili razmislili o njihovim implikacijama. Iz navedenih razloga i brojnih drugih, evo mojeg pokušaja kritike, krećući od degrowtha.
Kritika rasta ili odrast (od engleskog: Degrowth) je krovni izraz za nekoliko koncepata koji kritiziraju društveni, politički i korporativni cilj ekonomskog rasta. Dovodi u pitanje smislenost i poželjnost gospodarskog rasta te izvedivost 'zelenog' rasta. Načini na koji se te ideje manifestiraju najčešće je u obliku regulacija i nameta koji utječu na poduzetništva i biznise, ali i pojedince, s ciljem da se zaustavi zagađenje okoliša i umanji ljudski utjecaj na klimatske promjene. Uz to, zastupnici degrowth politika često ističu socijalnu pravednost kao motivaciju tih politika s ciljem da se regulira slobodno tržište koje stvara nejednakosti među ljudima. Primjeri manifestacije tog razmišljanja politike su poput spolnih kvota, ''pozitivne diskriminacije'' i sl. koje žrtvuju meritokraciju i funkcionalnost kako bi se postigla ideja socijalne pravde, što god to značilo. No to je priča za drugi tekst. S jednim aspektom iznesenih ideja osobno se i slažem. Klimatsko i okolišno neosvješteni ekonomski model, kao onaj prisutan u Indiji ili Kini, iznimno je destruktivan za slobodan razvoj čovječanstva i razvoj cijelog planeta.
No ironija leži u činjenici da su pokreti koji se zalažu za sve veće mjere i regulacije, poput STRANKE Možemo, najprisutniji upravo u zemljama u koje najmanje pridonose tom problemu i u kojima je stanovništvo najosvještenije o tim problemima. Po podacima iz 2018., Kina je od 2000. godine povećala svoje ukupne emisije CO2 za 208%, a Indija za 155%. Usporedno, Europa je smanjila za 16%, a SAD za 10%. Ako gledamo period od 1990., smanjanje za Europu iznosi 24%. Možemo pretpostaviti da se ta razlika u sljedećih 6 godina još dodatno povečala, posebice s obzirom da je Europska komisija prihvatila strategiju postizanja neto 0 emisija stakleničkih plinova do 2050. te smanjenja emisija za 55% do 2030. godine. Zalaganje za dodatne regulativne politike, kontrole, mjere, namete, poreze, državne programe, projekte i slično, zalaganje je za potpuno nepotrebne probleme građanima koji riješavaju problem koji kod nas apsolutno ne postoji. Zašto bi Europa, a pogotovo Hrvatska, još dodatno opterečivala svoju industriju koja već sama po sebi u kontekstu Hrvatske izumire, a u kontekstu Europe gubi na globalnom značaju. Unazađivanje samih sebe samo će rezultirati našoj manjoj konkuretnosti na globalnoj skali i još manjoj moći koju imamo nad odlukama koje zagađivači poput Kine i Indije donose. Ne moramo ni spominjati astronomsko poskupljenje cijene električne energije koji su logička posljedica tih regulacija i koje već vidimo u zemljama gdje zeleni sudjeluju, ili su sudjelovali, u vlasti poput Njemačke. Takva politika najviše šteti upravo najsiromašnijima. Kada Europa postane irelevantan ekonomski faktor, možemo očekivati da će se problem zagađenja samo dodatno proširiti. Neću niti spominjati činjenicu da si hrvatski građani to jednostavno ne mogu financijski priuštiti. Takve politike predstavljaju želju za unazađivanjem pod krinkom ,,zelene'' osvještenosti.
Implementacija zelenih politika dovela je do apsurdnih situacija poput primjera Nizozemske kada su u listopadu 2019., zelene i zeleno-lijeve stranke u parlamentu predložile zakonske regulacije na stočarstvo i poljoprivredu koje sadrže odredbe poput prepolovljenja broja stoke u državi i regulacije broja stoke koju farmeri smiju posjedovati s ciljem da se umanji emisija stakleničkih plinova. Takve zakonske odredbe ne samo da bi znatno otežale farmerima, o kojima čitava država ovisi, već prilično teške radne uvjete, već bi rezultirala povećanjem cijena na poljoprivredne i stočarske proizvode bez premca. Farmeri su, naravno, pokrenuli niz prosvjeda koji traju do danas s obzirom da je 2022. nizozemska vlada odredila poljoprivrednu reformu skupu 25 miljarde eura koja sadrži iste odredbe koje su predlagali zeleno-lijevi 3 godine ranije. Tijekom farmerskih prosvjeda, stotinjak farmera je uhićeno zbog protivljenja navedenim politikama.
Činjenicu da je ,,zelena'' osvještenost prevara i krinka, dodatno postaje jasno kad analiziramo stav stranke o nuklearnoj energiji. Za razliku od obnovljivih izvora energije poput vjetra i solarne energije koji su izrazito skupi, neefikasni i nepouzdani, nuklearna energija zelena je, efikasna, pouzdana i razmjerno jeftina kada se uzme u obzir koliko energije proizvodi. Nuklearne elektrane su stabilne i pouzdane u isporuci energije jer rade neprekidno bez obzira na vremenske uvjete ili sezonske varijacije, za razliku od obnovljivih izvora poput solarnih ili vjetroelektrana koji ovise o vremenskim uvjetima i dostupnosti sunčeve energije ili energije vjetra. Nuklearna energija ima visoku energetsku gustoću, što znači da relativno mala količina nuklearnog goriva može proizvesti velike količine energije. To je posebno važno za velike urbane centre ili industrijska postrojenja koja zahtijevaju visoke razine energije. S druge strane, potrebno je iznimno mnogo vjetroelektrana kako bi se postigao i dio te energije. Nuklearne elektrane zauzimaju manje površine u usporedbi s obnovljivim izvorima energije poput vjetroelektrana ili solarnih polja, što ih čini prikladnijima za mjesta s ograničenim prostorom. Vjetroelektrane zauzimaju veliku površinu i time ne samo da su skupe i neefikasne, već predstavljaju i ugrozu pticama koje redovne bivaju smljevene i pretvorene u kašu od strane turbina. Valja spomenuti i to da nuklearna energija proizvodi razmjerno malo emisija CO2 i doprinosi smanjenju emisija stakleničkih plinova, što je ključno u borbi protiv klimatskih promjena. Iako obnovljivi izvori poput vjetra i sunca također proizvode malo CO2 tijekom samog rada, njihova proizvodnja i instalacija mogu generirati znatno više emisija od nuklearnih elektrana.
Čini se da postoje dvije rute kojom se Hrvatska može energetski profilirati u post-fosilnom svijetu. Prva ruta je efikasna, pouzdana, jeftina i održiva, dok je druga neefikasna, nepouzdana, skupa i, potpuno iskreno, bacanje novca hrvatskih građana u zrak. Pogodite za koju se opciju opredijelila kandidatkinja stranke Možemo za premijera, Sandra Benčić? Na svom AMA-u na Redditu izjasnila se kako je ,,ok da postojeće nuklearke nastave s radom'', ali ,,ako [pitamo] gdje bi uložila 6 do 7 miljardi Eura unutat 10 godina, sigurno bi to bilo u obnovljive izvore energije'' te zauzela želju za energetskom autarkijom ,,[da ostvarimo] vlastiti potencijal i resurs, dakle da ne ovisimo o nekoliko država koje imaju potrebne resurse, nego koristimo vlastite''. To naravno sve lijepo zvuči na papiru, ali postoji razlog zašto sve države svijeta žrtvuju potpunu energetsku neovisnost i ne oslanjaju se na obnovljive izvori energije – jednostavno se ne isplate. Također, ako Sandra Benčić želi govoriti o energetskoj neovisnosti, vjerujem da je zagriženi zastupnik LNG terminala koji je osigurao Hrvatskoj energetski iznimno povoljan položaj uslijed rata u Ukrajini i služio našoj energetskoj neovisnosti. Ipak, Sandra Benčić pripada bloku koji se zalaže za zatvaranje LNG-a, te se time stavila na stranu onih koji nisu za energetsku neovisnost Hrvatske i žrtvovali bi njen povoljan geopolitički položaj radi nebuloznih ideja o ,,zelenim'' politikama. Naravno, to ne znači da ne treba graditi hidroelektrane i ulagati u obnovljive izvore. Valja iskoristiti naše sunčane obale i vodene površine za energiju. Ideje poput izgradnje hidroelektrane na Savi, plan koji predlažu i iznimno pro-nuklearne stranke i udruge, legitimne su i poželjne. No, ponovno, temeljiti post-fosilnu ekonomiju i energetsku budućnost na obnovljivim izvorima energije jednostavno je samoubilački postupak.
Primjeri situacija u kojima se Možemo našao na oprečnoj strani razvojnih politika ne staju na samim ideološkim prijedlozima nego i na konkretnim akcijama u kojima blokiraju bilo kakav napredak i promjenu. Srđ je grad, dubrovačka stranka koja je nerazdvojna od Možemo te s njima uvijek zajedno izlazi na izbore, poznata je po tome da u dubrovačkom gradskom vijeću vrši reakcionarnu ulogu. Svaki projekt koji vladajuća većina podrži – Srđ je grad prosvjeduje protiv. Kritikom takvog postupanja ne mislim reći da je uvijek nužno podržati neki projekt ili incijativu. Daleko od toga. Moja tvrdnja je isključivo utemeljena na nastojanju stranke Srđ je grad u protivljenju i kočenju apsolutno svakog prijedloga, najčešće infrustrukturalnih projekata, što nas vraća na degrowth poziciju stranke Možemo i njihovih prijateljskih stranaka. Odličan primjer za to protivljenje je tadašnje inicijative Srđ je naš, preteča stranke Srđ je grad, izgradnji golf terena iznad Dubrovnika na području Srđa, lokacije na brdovitom području iznad grada oko tvrđave Imperijal. Kritiku inicijativi neću upiti iz pozicije zagriženog zastupnika projekta za izgradnju golf terena. Postoje i pozitivne i negativne strane takvog projekta koje valja uzeti u obzir. Legitimne su brige građana koji su istaknuli veličinu terena kao problematičnu. Teren uistinu je poprilično velik. Drugi su istaknuli spornim korištenje same tvrđave Imperijal u projektu. To je također legitimna kritika. Legitimno je tvrditi da se područje želi zadržati u ,,javnim rukama''. S druge strane, važna stvar koju valja istaknuti je da je značajno da se na području Srđa uopće projekti pokreću. Srđ kao lokacija kriminalno je neiskorišteno područje veličine 100,000 metara kvadratnih na kojem nema apsolutno ničega. Tvrđava Imperijal, sagrađena za vrijeme Napoleanove vlasti nad Dalmacijom, iskorištena je kao muzej Domovinskog rata, no svejedno je poprililno slabo održan prostor. Kada zastupnici inicijative Srđ je naš govore o vraćanju srđa u ,,javne ruke'', oni govore o vraćanju Srđa u ničije ruke.
Neki gradski vijećnici stranke govorili su još 2020. o predlaganju izmjene urbanističkog plana uređenja platoa Srđa, no ništa od toga nije proizašlo niti su im, sudeći po iznesenom programu i javnim istupima, planovi za Srđ u prvom planu. Jedan od predizbornih slogana trenutno im je ,,Pao je golf na Srđu, pasti će i HDZ!''. Konaktirao sam stranku Srđ je grad u želji da dobijem konkretne informacije o planovima za taj neiskorišten prostor. Ugodno sam bio iznenađen odgovorom i tu moram pohvaliti stranku, a prvenstveno njihovog predstavnika Đuru Capora. Unatoč tome što su iznjeli planove, nisam uopće uvjeren u njihovu isplaniranost, a niti praktičnu ostvarivost. Svoj plan započinju idejom o renovaciji i obnovi muzeja domovinskog rata u Imperijalu u što bi išla sva sredstva zarađena od ulaznica za muzej. To svakako nije loša ideja. Namjeniti Imperijal golf terenu, kao što je bio prvenstveni plan protiv kojeg se Srđ je grad pobunio, kriminalno je loša ideja. Ostatak planova za Srđ se može sažeti u to da bi se potpuno ukinuo prvi urbanistički plan uređenja i napravio novi koji bi sadržavao sportsko rekreacijske sadržaje te prometnu i komunalnu infrastrukturu. Naravno, to bi sa sobom nosilo rizik da projekt završi kao dobar dio javnih gradskih projekata sličnog tipa – potpuno napušten i neodržavan, zbog nedostatka sredstava za dugoročno očuvanje projekta. Takav scenarij još je izgledniji kada se uzme u obzir sama veličina Srđa. Srđ je ogroman. Koji bi to točno rekreacijski i javni sadržaj pokrio cijelo to područje? Također, zbog strmosti, nepristupačnosti i veličine Srđa, ta lokacija potpuno je promašena. Građani Dubrovnika tamo jednostavno ne idu osim ako se radi o planinarenju ili sličnim avanturističkim poduhvatima. Potencijalan park ili rekreacijski prostor bio bi potpuno zapušten, a novac građana bio bi konstantno trošen u njegovo održavanje, te samim time praktički bačen u zrak. U svakom slučaju, konkretni, ostvarivi i održivi projekti izostaju iz programa stranke Srđ je grad, a fokus je, čini se, samo kritika svakog prijedloga vladajuće većine.
Sličan primjer vidimo iz druge produžene ruke stranke Možemo koja se aktivirala u Puli – inicijativi ,,Za Lungomare''. Inicijativa se zalagala za obustavu projekta izgradnje hotela 160 metara od obale lungomare, jedne od najljepših obala u Puli. Kao i u slučaju Srđa, projekt je imao svoje mane, i to velike. No poanta koju sam pokušao prikazati na primjeru Srđa te ponovno i na primjeru Lungomara, jest upravo ta težnja stranke Možemo i njihovih partnerskim stranaka i inicijativa da obustavljaju svaki veliki projekt na neiskorištenom području radi skupljanja političkih poena protiv vladajuće većine. Područje Lungomara na kojim je planirana izgradnja hotela, već je desetljećima potpuno neodržavan i neiskorišten. Na njemu se nalazi komično velik, neobrađen i napušten nogometni teren. Uz teren nalazi se nekoliko potpuno neodržanih teniskih terena koji većinu vremena ostaju pusti. Ostatak tog područja, potpuno je prazan i zapušten. S jednim se svatko mora složiti, a to je da taj prostor treba ozbiljnu i veliku rekonstrukciju i reorganizaciju. No, kao što smo vidjeli iz primjera, Možemo i njihovi partneri, dobri su aktivisti, ali loši predlagatelji i planeri, što ih svrstava u prilično reakcionarnu poziciju u vođenju lokalnih politika. Pridjev ,,dobri'' uvjetno je rečeno s obzirom da su oba navedena referenduma propala zbog izlaznosti od 30ak posto u primjeru Srđa te 20ak posto u primjeru Lungomara. Volja građana na lokalnoj razini iznimno je važan orijentir za vođenje politika, no očito građani nisu bili dovoljno zainteresirani za zauzimanje strana, pa samim time ni za podršku inicijativa.
Očito je da su ideje zeleno-lijevih politika trenutno popularne u Hrvatskoj zbog dva glavna faktora: njihove političke prigodnosti i noviteta. Politička situacija u Hrvatskoj trenutačno je takva da je lijeva oporba u iznimno pogodnoj poziciji. HDZ djeluje pomalo politički izgubljen, SDP ima krizu vodstva i popularan je među pretežito starijim biračima, a ostale stranke pretežito su centrističke ili desnije orijentacije. Moderna zeleno-lijeva opcija koja se dodvorava mladima (ponekad i očajnički, iako prilično efikasno) logično je popunjenje te političke rupe. Drugi faktor je svakako novitet. Zeleno-lijevi u Hrvatskoj, za razliku od Njemačke, Belgije, zemljama Skandinavije itd. nisu do sada bili relevantan politički faktor pa samim time Hrvatska javnost nije bila upoznata s nekim negativnim aspektima implementacije njihovih ideja. Naravno, gradonačelnik Zagreba, Tomislav Tomašević, iz redova je stranke Možemo, no on svakako na lokalnoj razini nije sposoban implementirati mnogo. Iako se čini kao hendikep, to je svojevrsna prednost za Možemo. Upravo zbog toga će se Tomašević činiti i solidnim kandidatom, pogotovo u usporedbi s njegovim prethodnikom od kojeg bi gotovo svatko od alternativnih kandidata bio financijski odgovorniji i uspješniji. Dakle velika prednost zeleno-lijevih upravo je i taj novitet. Posljedice tog trenda tek smo počeli osjećati.