Poznati hrvatski dvojac, Davor Miletić i Hrvoje Marjanović, poznati i kao 3ki Stil i Sett - zajedno čine grupu Krankšvester, čiji se naziv od 2017. godine puno češće pronalazi na playlistama mladih, zahvaljujući pjesmi Gaber u sklopu albuma Krankšvester IV.
U nastavku donosimo intervju s Hrvojem Marjanovićem, koji je za Glas Studenta iznio svoje stavove o studiranju, odlasku iz države, javnim nastupima i svojim dvadesetima...
Pozdrav, Hrvoje. Predstavi nam se malo…Poznajemo te kao Setta iz Krankšvestera, no čime se ti sve zapravo baviš? Podrobnijim guglanjem naišli smo na Hrvoja Marjanovića, profesora na fakultetu - jesi li odradio doktorat nakon fakulteta i živiš li dvojni život producenta, novinara te sveučilišnog profesora i knjiškog moljca?
Ne znam na kojeg si Hrvoja Marjanovića naišla, ali definitivno nisam profesor na fakultetu. Uglavnom, studirao sam pravo, dogurao do četvrte godine i onda zaključio da ću napraviti "malu" pauzu koja još uvijek traje.
A ovaj dvojni život zapravo nije pretežak jer su oba posla kojima se bavim izuzetno fleksibilna što se radnog vremena tiče pa mi to ne predstavlja pretjerano velik problem.
Kako gledaš na dvadesete - zlatno razdoblje studentskih godina i kako si ih proveo?
Ne bih svoje dvadesete nazvao "zlatnim razdobljem", a pogotovo sam oprezan s tim da bilo koju fazu svog studiranja nazovem zlatnom.
A što se percepcije studiranja tiče, mislim da sam, kao i mnogi drugi, prihvatio to kao "logičan tijek obrazovanja", a ne kao priliku da izaberem nešto u čemu želim biti najbolji što mogu biti i maksimalno se posvetiti da to i ostvarim. Upravo zato je i sve stalo na četvrtoj godini jer svoj sam fakultet "odrađivao", a to definitivno nije pristup koji bih izabrao da sam bio pametniji i svjesniji onoga u što se upuštam.
"...dovoljno je baciti oko na diplome kojima se neki istaknutiji političari razmeću i vidjeti ogroman nerazmjer..."
Koji su fakulteti, prema tvome mišljenju, najzahtjevniji i kakvom smatraš visoku edukaciju u Hrvatskoj po dostupnosti i kvaliteti?
Ne znam koji je najzahtjevniji jer sam bio samo na jednom i nisam dogurao do te faze da vidim što me čeka nakon završetka. Počeo sam u jednom trenutku pisati i nastavio se baviti tim poslom do danas. Prvo kao kolumnist/komentator, a kasnije i kao novinar.
O kvaliteti visoke edukcije isto tako ne mogu previše pričati, ali dovoljno je baciti oko na diplome kojima se neki istaknutiji političari razmeću i vidjeti ogroman nerazmjer između onoga što biste očekivali od jedne fakultetski obrazovane osobe i onoga što oni nude.
S obzirom na to da si jedna polovica Krankšvester grupe, činjenica je da većina studenata zna barem najpoznatiju liriku vašeg opusa.
Što misliš, kakav utjecaj širite u društvu mladih, te je li lirika nešto više od sarkazma?
To sam puno puta rekao i napisao, ali činjenica je da nitko od nas ne bira publiku niti pjesme izbacuje s uputama za korištenje. Donekle sam svjestan percepcije toga što radimo, ali ne opterećujem se previše time. Meni je u prvom redu bitno da sam ja svjestan onoga što puštam van i onoga što sam time želio poručiti, ali ne mogu preuzeti odgovornost za to kako će netko moje riječi interpretirati.
O interpretaciji Krankšvesterovih pjesama: "Neki će to doživjeti kao kritiku društva i određenih pojava i ponašanja, a drugima će to biti potvrda svih njihovih uvjerenja i predrasuda"
Postoje li oni kojima su vaši tekstovi poput Biblije - revno ih iščitavaju i žive po toj riječi?
Netko može biti vrlo ograničen ili tendenciozan u tumačenju svake moje riječi, ali, sve dok osobno ne osjetim potrebu nešto objasniti, to nemam namjeru činiti jer ne želim vrijeđati inteligenciju ljudi koji naš pristup razumiju i nemaju želju da im sve bude "nacrtano".
Pjesme prestaju biti naše istog trena kada ih objavimo i tu su da ih svatko tumači na svoj način. Stari klišej je to da su one često ogledalo i zrcale nečije subjektivno viđenje svijeta.
Neki će to doživjeti kao kritiku društva i određenih pojava i ponašanja, a drugima će to biti potvrda svih njihovih uvjerenja i predrasuda. Nikada nisam volio dociranje i ne volim glazbenike koji mi eksplicitno iznose svoje stavove i nameću ih kao jedini prihvatljiv model ponašanja.
Koji je tvoj savjet za studente u Hrvatskoj, kakva ih budućnost čeka po novinarskim predviđanjima? Imaš li neki Krankšvesterov tekst koji to dobro opisuje?
Tekst nemam, a s obzirom na svoja akademska dostignuća, savjeta još manje. Ne znam što bih savjetovao bilo kome osim da studira i bavi se poslom koji voli i u kojem želi briljirati, a to je tako dosadan savjet da ga se ne isplati ni isticati.
Kako si ušao u vode javnih nastupa i što bi preporučio mladima koji imaju talent, ali nedovoljno samopouzdanja za iskorak na scenu?
Iskreno, javni nastupi me nikada nisu privlačili. Štoviše, to je bilo nešto što me užasavalo, a ironično je da sam završio baveći se poslovima koji me neprestano dovode u situacije da se analizira ono što pišem ili izgovaram. Nastupi i javno iznošenje mišljenja oduvijek je bilo nešto što mi je izazivalo ogromnu količinu tjeskobe, ali onda sam skužio jedan bitan detalj koji možda nekom i pomogne.
Dakle, koliko god sam bio uvjeren da je ta tjeskoba rezultat neke povučenosti ili nedostatka samopouzdanja, shvatiš koliko je zapravo egocentrično razmišljati da si ikome toliko bitan da bi o tvojim propustima previše razmišljao.
Ljude, realno, nije briga za tebe. Žive u svojim balonima i bave se stvarima koje su bitne njima. Napraviš li ili napišeš nešto s čime se ne slažu, tome će pristupiti iz svog kuta gledanja i koristiti tvoje postupke isključivo kao instrument za promicanje vlastitih razmišljanja, "virtue signalling" ili liječenje frustracija. Moji postupci su u tom kontekstu sekundarni i služe tek kao povod da se javno ispucaju svi oni koji vjeruju da je njihovo mišljenje o tebi ili tome što radiš nekome uistinu bitno.
A nije.
Ljudi koji imaju život i obaveze tvojim se glupostima neće ni baviti. Oni koji ga nemaju, bavit će se s tobom neko vrijeme i onda se prebaciti na nešto drugo što donosi više lajkova.
Uspjeh u showbuzzu: "Da bi nešto postigao, moraš krvavo raditi"
Gdje nabaviti kontakte i kako ih steći u showbuzzu?
A što se kontakata tiče, nema tog kontakta. Moje je iskustvo takvo da svi oni koji ti mogu pomoći da ti se karijera pomakne s mjesta pomažu tek u trenutku kad si već nešto postigao. A da bi nešto postigao, moraš krvavo raditi. A kad objektivno nešto postigneš, tek onda moraš prebaciti u višu brzinu i stvarno zapeti.
Od čega se u Hrvatskoj najbolje živi? Isplati li se odseliti i raditi u inozemstvu, imaš li iskustva s time?
Ne znam kako odgovoriti na to. Najbolje se očito živi od toga da se uhljebiš na neku poziciju i parazitiraš tamo do mirovine. No, to mi je ofucani defetizam i tako lijena generalizacija koja diskreditira sve one ljude koji su nešto postigli poštenim radom.
Da sam ponovno na početku, nisam siguran bi li odlazak bio opcija prije nego isprobam nešto postići tu gdje jesam. Želim vjerovati da je negdje daleko bolje, ali i to ovisi od osobe do osobe.
Vlastitom bih djetetu sugerirao da pobjegne i u Hrvatsku dolazi na odmor, ali to je rezultat mog zasićenja i želje da mu maksimalno olakšam put tako da makneš sve te monstruozno glupe i nepotrebne prepreke na koje će nailaziti u ovoj zemlji.
Ne želim da se bakće s idiotima koji će se još desetljećima baviti ustašama i partizanima, da proživljava povijest ili da bude obeshrabren nepotizmom i odustane prije nego je počeo. I da se razumijemo, nismo jedini koji imaju sve te probleme, ali, kad živiš u drugoj državi, svi ti problemi nisu neposredni i ne smetaju te na isti način kao i lokalce. Imaš taj zdravi odmak.
No, jedino što možeš je potruditi se da bude kvalitetan čovjek i stvoriti kvalitetne temelje na kojima će graditi ostatak života. Bilo to u Hrvatskoj ili negdje vani.
Smatraš li svoj posao zamornim i susrećeš li se s ludim fanaticima na uglovima i u mračnim uličicama koji te mole za autogram ili zajedničku sliku? Koliko je teško održati profesionalan stav i uživati u vlastitoj privatnosti? Utječe li takav stil života na tvoje mentalno zdravlje?
Volim sve ono čime se bavim i sretan sam zbog toga. No, raditi ono što voliš ne znači da nećeš raditi nego samo da ti taj posao neće izazivati grč u želucu. Uvjeren sam da bih manje radio da sam se “uguzio” u neku firmu i tamo gubio dane čekajući sljedeću plaću. No, izabrao sam ovo i zadovoljan sam.
Što se ovih ostalih stvari tiče, nemamo mi tu razinu popularnosti da me ljudi neprestano zaustavljaju i dave. Dogodi se, ali ne u tolikoj mjeri da bi mi osjetno utjecalo na život. Svoju privatnost čuvam, a i ne vjerujem da živim život koji bi nekom bio pretjerano zanimljiv.
Preko bloga do klolumni na Indexu...
Kako si završio kao Indexov novinar i o čemu najčešće pišeš? Koja ti je najdraža dobna skupina za intervjue i zašto?
Prvo sam počeo pisati blog, a nakon što je to postalo čitano, dobio sam nekoliko ponuda za posao. Između ostalog i od Indexa gdje sam prvo radio kao kolumnist, a zatim i kao novinar.
Teme su uglavnom one koje me osobno zanimaju, a to može biti bilo što. Zapravo me najmanje zanima politika i navlačenje oko tih tema jer ne mogu se više zgražati nad potezima onih koje je većina izabrala. To smo što biramo, a to je, nažalost, prečesto šljam kojem odmah po dolasku na poziciju počinješ brojati dane prije nego im se otkrije neka afera.
Mediji su u tom kontekstu korektiv, ali ne toliko kroz pisanje komentatora i kolumnista, već kroz rad istraživačkih novinara. Od političkih komentatora očekujem opažanja do kojih ne bih mogao doći sam, a ono što sam osobno u stanju napisati i ono što, nažalost, najčešće čitam je isticanje očitog kako bi se skupili lajkovi.
Intervjue ne volim ako im je jedini cilj upecati naslov. Veći sam fan forme podcasta i iskrenog razgovora bez želje da iz svega izvučeš samo klikabilni naslov.
Koja je za tebe čar života i je li nužno biti mlad da u životu uživaš punim plućima? Kad smo kod pluća, pušiš li i koliko ti je važno vlastito zdravlje? Najbolja self-care rutina koju si razvio?
Iskreno, u ovoj fazi života MORAM vjerovati da čar nije u mladosti.
Nemam pojma, ako ću se ravnati po godinama kad sam bio u kategoriji mlade osobe, nisam se baš proslavio i definitivno sam više uživao kasnije. No, to sam ja.
Uz sav trud, ne znam kako bih odgovorio na to pitanje.
Trudiš se biti sretan, a da to ne postane opsesija i jedina misija.
Trudiš se donositi što bolje odluke i ispraviti ih kad je to moguće ili živjeti s njima kad nije.
Stvarno ne znam, mogu ti dati još par ovih instant mudrolija koje možeš staviti na bocu Jane s porukom, ali to je sve što sam trenutno u stanju napisati.
I da, pušim. Volio bih da si me to pitala prije godinu dana kad sam mogao napisati da ne pušim već godinu dana, ali nisi pa sam sad prisiljen odgovoriti da mi je to bez sumnje najgora navika u životu i nešto čega ću se, nadam se, jednog dana uspješno i trajno riješiti.
Zdravlje mi je bitno, ali očito još moram raditi na tome. A najbolja rutina je to da sam se pomaknuo s mjesta i počeo trenirati jer sve što radim radim sjedeći.