Mnogi od nas su često čuli da ljudi govore kako je u njihovo vrijeme "glazba bila bolja", nakon čega bismo se ili složili s njima ili kolutali očima dok prigovaraju o novijim žanrovima glazbe. To nije začuđujuće, s obzirom na to da se s vremenom mijenjaju glazbeni trendovi i tehnologija s kojom se stvara i prenosi glazba. Pjevači su bili prisiljeni provoditi sate u studiju kako bi dobili savršene snimke, dok se danas visina tona kod snimki pjevača može veoma lako urediti, i greške se mogu, uz pomoć digitalnih alata, neprimjetno ispraviti. Isto tako su postojala ograničenja na količinu snimaka unutar jedne pjesme, te su se individualne snimke često stavljale na kasete, jer drugih opcija u određeno vrijeme nije bilo. Nasuprot tome, u današnje vrijeme je moguće imati stotine različitih zvukova i snimki unutar jedne pjesme, te je jedino ograničenje snaga računala na kojem se glazba stvara. U toj kritici novije glazbe, naravno, isto tako ulogu igraju i mnogi manji faktori, kao što su: "ratovi glasnoće", pretjerana kompresija na novijoj glazbi, skraćivanje pjesama, pojednostavljivanje harmonije, i mijenjanje strukture pjesme. Zbog svih navedenih promjena, nije ni čudo što neki ljudi smatraju da je starija glazba "autentičnija" ili "iskrenija".
Unatoč takvim pesimističnim perspektivama naspram novije glazbe i smjera u kojem glazbena industrija ide, postoji relativno popularan glazbeni žanr koji prihvaća te promjene, te ih gura do apsolutnih granica, često potpuno lomeći pjesme, stvarajući karikaturu slomljene pop pjesme koja ima sterilnu i čistu produkciju, ali koja isto tako napada slušatelja sa zvukovima koji su nabijeni distorzijom i kompresijom. Taj žanr se naziva hyperpop, i njegovo porijeklo se može naći u ranoj glazbi producenta A. G. Cook-a, koji je u 2013. osnovao glazbenu kuću "PC Music", gdje se od tada hyperpop scena najviše razvila. Unatoč činjenici da je razvoj hyperpopa započeo tada, ranija glazba A. G. Cook-a nema mnoge karakteristike modernijeg hyperpopa.
Iako se hyperpop tek počeo razvijati u 2013. godini, doživio je naglu popularizaciju 2019. godine, kad je glazbena streaming platforma Spotify odlučila neke pjesme s PC Music izdavačke kuće, i druge slične njima staviti na vlastitu playlistu koju su nazvali "hyperpop". U tom trenu se ime hyperpop kristaliziralo, i žanr se počeo širiti među mlađim ljudima putem društvenih mreža. Jedni od glazbenika koji su od tada često na naslovnici te playliste su duo pod nazivom "100 gecs" koji na Spotifyu imaju 2.3 milijuna slušatelja, te su njihove pjesme postale neke od najpopularnijih u žanru hyperpopa. Jedna od njihovih najprepoznatljivijih pjesama je "money machine", koja trenutno na Spotifyu ima 89 milijuna slušanja.
Osim već navedenih, neke od ostalih karakteristika koje definiraju hyperpop su česti nagli prekidi u pjesmi ("glitchanje"), zarazne melodije koje se često ponavljaju tijekom cijele pjesme, vokali koji su potpuno umjetno procesirani (takozvani "autotune" vokali), kratko trajanje pjesama - često manje od tri minute, brz tempo, i pregršt sintesajzera i umjetnih instrumenata. Žanr hyperpopa se u kulturološkoj domeni počeo asocirati s progresivnim vrijednostima, te je gotovo nerazdvojiv od LGBT zajednice. Isto tako, s kulturološke perspektive je to žanr koji je usko povezan s internetskom kulturom, te je zapravo jedan od rjeđih žanrova koji se gotovo u potpunosti prenose i razvijaju putem interneta. Zbog tog internetskog utjecaja su isto tako i većina imena glazbenika i naslovi pjesama napisani malim slovima, kako bi se dao intimniji ili DIY dojam. Neki od žanrova koji se preklapaju s hyperpopom se nazivaju "Digicore" ili "Glitchcore".
Međutim, kao kontrast šarenoj ikonografiji i zabavnoj instrumentaciji, hyperpop glazbenici često uključuju stihove koji govore o ovisnostima, nemogućnosti koncentriranja, depresiji i ostalim sličnim problemima 21. stoljeća. S time na umu, logično je postaviti pitanje: koliko je zapravo zdravo slušanje ovakve glazbe? Može li takva glazba doista utjecati na nečiju koncentraciju, i može li svakodnevno slušanje stihova koji veličaju takvu tematiku negativno utjecati na želju osobe da riješi probleme koji ih muče? Iako je uvijek bilo pjesama i glazbenika koji su formirali identitet oko nekih ovisnosti, ovo je jedna nova manifestacija takvog identiteta koja istovremeno potiče i na izolaciju i usamljenost, s obzirom na to da se ovdje radi o već spomenutoj internetskoj kulturi. Isto je tako bitno napomenuti da ovakva glazba dopire do široke publike, tako da bi bilo netočno ignorirati ovaj pokret kao nekakav nepoznati "mikrožanr". Povrh već spomenute glazbe, kao dokaz može služiti primjer pjesme "SugarCrash!" glazbenika ElyOtto, koja na Spotifyu ima preko 300 milijuna slušanja, a video sa stihovima za tu istu pjesmu na YouTubeu ima preko 100 milijuna pregleda. Stihovi te pjesme su, unatoč vedrom tonu pjesme, iznimno depresivni i negativni.
Moje je mišljenje da, iako je kritika nekih pjesama i glazbenika opravdana, nije mudro pokušati opisati i osuditi cijeli žanr po primjeru najpopularnijih pjesama u njemu, ili po odabiru specifičnih primjera. To je lekcija koju smo kao društvo već naučili nakon što se odlučilo nazivati rap glazbu "nasilnom" ili nakon što se metal glazba označila kao "sotonistička". Po pitanju stihova, varijacije su moguće od pjesme do pjesme. Tematika stihova može varirati od potpuno negativne tematike (kao što je slučaj u "SugarCrash!"), do potpune šale i zezancije (kao što je slučaj s "money machine" od 100 gecs-a). Isto je tako moguće, ako se uloži trud, naći uistinu interesantne pjesme s estetski ugodnijim stihovima i umjetničkim senzibilitetom, kao što je to pjesma pod imenom "annihilation waltz" od glazbenika "blackwinterwells", koja opisuje ples dvoje ljudi dok se svijet oko njih uništava.
Jedina objektivnija kritika žanra koja bi se mogla uvažiti je ta o samoj glazbi, o tome kako su pjesme kraće, o tome kako se glazbenici orijentiraju prema kratkim "singlicama" i individualnim pjesmama, umjesto da stvaraju duge albume i veće priče. S jedne strane, moguće je reći da se to sve samo svodi na osobni ukus, i da je to jedan od ključnih elemenata žanra, i da duga priča ne znači nužno da je ona bolja. S druge strane je isto tako moguće reći da je takva glazba ujedno rezultat, a i kritika internet kulture, i da je ta glazba samo jedan od mnogih medija koji su pod utjecajem interneta, gdje se sve skraćuje, ubrzava, i konzumira bez dubljeg promišljanja. Unatoč tome što bi unutar te perspektive takva glazba bila rezultat te brze internet kulture, žanr kao takav pokazuje određenu razinu samosvijesti oko te činjenice, i zbog toga može biti ključan kao kritika takve kulture. Naravno, činjenica da je žanr svjestan promjene u medijima ga ne štiti od činjenice da sudjeluje u toj promjeni, koja se često gleda kao negativna, te je stoga to još uvijek jedna sasvim opravdana kritika žanra.
Sve u svemu, hyperpop se formirao kao i svaki drugi žanr koji je rezultat svog doba, i svidio se široj publici ili ne, govori nešto o smjeru u kojem mediji idu trenutno. Ime tog žanra ga zapravo savršeno opisuje: hiper verzija već postojeće pop glazbe, tj. pop glazba s dodanim šećerom. Najjednostavnije rečeno, kako su se kratki TikTok i Instagram videi razvili iz duljih YouTube videa, tako su se i hyperpop pjesme razvile iz standardnih pjesama. S time na umu, vjerojatno je moguće zaključiti da za njih vrijedi isto pravilo kao i za kratke oblike drugih medija, a to je da su pri konzumiranju najbitniji kritičnost i umjerenost.