Fotografija: Filip Milković / Empiria teatar
„Digitalno sama“ nova je, a zapravo nikad aktualnija, predstava naše nezavisne scene, točnije Empiria teatra. Nastala je prema tekstu naše vrsne mlade dramaturginje Dine Vukelić, imena iza kojeg već sada stoji pozamašan broj naslova koji su postali kazališne predstave ili radiodrame, a režijski ju je osmislila i izrealizirala Iva Srnec Hamer. Dina Vukelić, iako mlada, iza sebe ima završena tri studija – lingvistika i komparativna književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dramaturgija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Pa kako onda ne podržati ovu svestranu autoricu i njezinu Empiriu?
Tim Empiria teatra na Scenu Ribnjak veoma je hrabro iznio problematiku današnjeg modernog doba. Zašto kažem upravo tako - veoma hrabro? Zato što su ti problemi prikazani toliko realno i toliko bolno istinito. Bez ružičastih naočala. A ljudi većinski vole kroz njih gledati na svijet, zar ne? Ono što „Digitalno samu“ čini još posebnijom u prenošenju cijele te ideje upravo je i njezina forma – forma monodrame.
Fotografija: Lea Mikuličić
Monodrama je istinski izazov za svakoga, pravoga glumca. Nešto zezneš, nemaš se na koga izvlačiti. Sam si primoran snaći se. Sam se moraš izmigoljiti iz nastalih problema. Sve moraš činiti sam jer upravo to i jesi – SAM!
Sama je i glumica Petra Svrtan, ali u ovome slučaju – digitalno. Ona je nositeljica sveukupne radnje, a kroz priču ju pratimo kao Saru. Mladu, poduzetnu, samosvjesnu i, reklo bi se, ostvarenu ženu (dobar posao i karijera u usponu, vlastiti stan u ranim tridesetima, življenje života kako ona želi,…). San snova svake mlade osobe, što ne? Ali… sama je. Ili ipak nije – kako ona kaže. A možda ipak i jest, ali živi u svojoj perfektno kreiranoj iluziji?
Fotografija: Lea Mikuličić
Petra Svrtan ovom je ulogom samo pokazala i dokazala koliko glumački raste iz projekta u projekt, te da su joj dobri glumački geni - jednostavno u krvi. Ona je Saru (koja se mnogima isprva može učiniti dosadnom, a zapravo je veoma slojevita) donijela toliko realno. Toliko (što na našoj sceni većinski manjka) prirodno. Bolno prirodno. Iskrenost dok je ona izgovarala tekst i bivala u svojoj ulozi ušle su u tišinu publike i prožele atmosferu iz koje se ponekad čuo neki uzdah prepoznavanja. Današnja stvarnost upakirana u kazališni komad, igrala nam je „pred nosom“, samo… protagonist nisam bila ja, ili ti, ili mi, ili vi,… Bila je ONA – Sara. Svi smo mi Sara(h) u današnjem dobu. Netko više, netko manje. Netko spremniji priznati, a netko voljniji tajiti.
Svakako, predstava koju bi svaka mlada osoba trebala pogledati. Barem jednom. U nekima se možda javi i želja za repriziranjem. Nikad se ne zna! Uostalom, divno je podržati našu nezavisnu scenu. Kada se malo upoznaš s njom, shvatiš koliko je talentiranih ljudi na njoj i jednostavno ne smiju proći neprimijećeni.
Imala sam tu čast porazgovarati s autoricom teksta „Digitalno same“ – DINOM VUKELIĆ.
Fotografija: Lea Mikuličić
Otkud ideja za predstavu „Digitalno sama“? Sadrži li ona neke autobiografske elemente?
Ideja za predstavu potaknuta je važnom inicijativom Zaklade SOLIDARNA i Fonda za druge kroz program KRIK – kriza i kreativa. Cilj je istoimenog programa ukazati na zaštitu mentalnog zdravlja putem umjetničkih praksi te tako potaknuti vidljivost i destigmatizaciju problema vezanih uz isto. Budući da Empiria teatar adresira probleme mentalnog zdravlja u svojim umjetničkim i participativnim projektima, redateljica Iva Srnec Hamer i ja prijavile smo projekt Digitalno sama na javni poziv te je Empiria teatar selektiran kao jedan od finalista inicijative. Digitalno sama zamišljena je kao projekt koji, s jedne strane, uključuje monodramsku predstavu, a s druge strane, popratne interaktivne aktivnosti (tribine, dijaloge s publikom nakon izvedbe predstave) sa zajedničkom misijom – tematizacijom mentalnog zdravlja u odnosu na društvene mreže i prevlast tehnologije u svakodnevnim životima napose mlade generacije. Empiria je u međuvremenu postala rezidentom Ribnjaka, tako da je predstava Digitalno sama ušla u repertoar Scene Ribnjak te je, zahvaljujući otvorenosti i solidarnosti Centra mladih Ribnjak, pronašla svoj dom.
Tekst Digitalno sama na poseban je način sažeo moje okupacije digitalnim svjetovima i osamljeničkim stilom života te je nastao uz neobičnu lakoću emotivnog ogoljavanja i istraživanja mogućnosti monodramske forme. Izazov mi je bio pronaći dramsku tenziju u krajnje nedramskim situacijama – izolirana protagonistica svoje intimne prevrate proživljava mahom u svojoj podsvijesti ili pak uronjena u paralelnu digitalnu realnost gdje se njezin identitet cjepka na mnoštvo njezinih “ja”, što virtualnih, što fikcionaliziranih.
Važan mi je element bio i tretman vremena u tekstu, stoga sam se odlučila poigrati s toposima odrastanja vlastite generacije, brišući jasne granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a usput se poigravajući s oniričkim slojem teksta. Svakako je to tekst moje generacije, tzv. generacije Y, stoga je autobiografska crta u njemu neizbježna. No, kao u svim svojim tekstovima, nastojim vlastita iskustva fikcionalizirati i iz njih kreirati jedan novi fiktivni mikrokozmos, umjesto da, bez intervencija, doslovce ispisujem autobiografski tekst. Daleko mi je uzbudljivije zaroniti u vlastitu podsvijest putem alata koje nam pruža spisateljski rad, a potom i kazališni medij. Najvažnije mi je ostati dosljedna sebi, autentična u izrazu i pritom se ne cenzurirati, ne podilaziti publici. No, to dakako ne bi bilo moguće bez iznimno talentirane i senzibilne glumice Petre Svrtan u ulozi Sare i jednako posvećenih i talentiranih suradnica na predstavi koje su u tekstu prepoznale dijelove sebe te ga u procesu učinile svojim. Bez uzajamnog povjerenja, razumijevanja i poštovanja ne bi bila moguća predstava koja je obogatila prvotnu zamisao “na papiru”.
Predstava se bavi upravo tim problemom digitalne stvarnosti, tj. digitalne iluzije. Slažete li se s tim da je današnja generacija mladih previše uvučena u digitalni svijet i da je zbog toga poremećena slika individue (s obzirom na nametnute standarde) i spoznaja svijeta koji nas okružuje?
Nedvojbeno smo svi, neovisno o našoj dobi, uronjeni u društvene mreže i ovisni o tehnologiji do te mjere da stvaramo nezdravu ovisnost i da su nam tehnološka pomagala, umjesto alata koji olakšavaju život, postala dijelom našeg tijela, produžetkom nas samih. Ona ne utječu samo na dinamiku naših života, na naše bioritmove i navike, nego oblikuju percepciju realnosti, psihološku strukturu, koncentraciju i jezik. Kao umjetnici nažalost mi se nameće pitanje opstanka umjetnosti u digitalnom okolišu gdje je pozornost raspršena i gdje se mozak navikava na izobilje brzo potrošnih i lako probavljivih informacija, a dopamin se jednako brzinski postiže uz notifikacije koje su ustvari tek iluzija pažnje i konekcije s drugom osobom.
U digitalnom svijetu, gdje smo svi povezani jednim klikom, istodobno smo otuđeni i usamljeni, jer linijom manjeg otpora u inboxima i statusima pronalazimo supstrate za druženja i okupljanja uživo, a za polaganu konzumaciju umjetnosti nemamo vremena zbog neprestanog svjetlucanja ekrana i zvukova poziva, poruka i obavijesti. Tome se treba pridodati i činjenica da društvene mreže, koje nas štite od opasnosti vanjskog svijeta, ujedno kreiraju idealnu sliku tog vanjskog svijeta putem manipuliranih fotografija, storyja, highlight reelsova i statusa, da ne govorim o AI-ju, što je jedna zasebna tema koja će zasigurno zamutiti granice realnog i nerealnog.
Naime, svaki pojedinac u mogućnosti je da sebe prezentira na društvenim mrežama, tako što će selektirati iz svog života elemente koji su najprikladniji za savršenu sliku sebe. Upravo zbog toga, pritisak na mladu generaciju je nikad veći jer, skrolajući po društvenim mrežama, mi vidimo tek dijelove tuđih života – i to one koji su estetizirani u skladu s našim očekivanjima. Ipak, ne želim gledati na društvene mreže isključivo kao na prijetnju za mentalno zdravlje i osobnost mladih ljudi, jer postoje i otkloni od uporabe društvenih mreža kao “portfolia idealnog identiteta” te su vrlo aktivne i ažurne stranice, online zajednice i pojedinci koji osvještavaju o problemima identiteta mladih, mentalnog zdravlja, odnosa prema vlastitom tijelu ili pak odnosa prema manjinskim i marginaliziranim skupinama. Kada uzmemo u obzir prednosti i nedostatke naše paralelne digitalne realnosti, mislim da je najvažnije usmjeriti se na etičan, angažiran i savjestan odnos prema tim alatima budućnosti.
„Digitalno sama“ progovara i o mnogim temama koje još uvijek spadaju pod „tabu teme“, a vezane su uz mentalno zdravlje mladih. Tako se dotičete i pojmova depresije, samoozljeđivanja, anksioznosti i sl. Ti su problemi danas rašireniji no ikad. Smatrate li da se izlažete velikom riziku kad izlazite javno i počinjete progovarati o takvim temama u svijetu koji ih i dalje ne shvaća ozbiljnima već ih etiketira kao luđaštvo?
Umjetnost i umjetnička profesija u našoj sredini uvijek nose određeni rizik, pogotovo onda kada izlaze iz okvira građanskog shvaćanja umjetničkog djela kao komercijalnog i masama prilagođenog fino upakiranog proizvoda koje će pružiti ugodu, zabavu i zaborav svih problema našeg društva. Nasuprot kazališnog eskapizma čiji je krajnji cilj ispratiti oraspoloženu, bezbrižnu i sretnu publiku – i to uz neizostavan sretan kraj na razini fikcije i na razini realiteta, nalazi se kazalište koje secira naše društvo pa samim time i pojedinca, njegovu nutrinu, ličnost, svrhu i osobnu odgovornost.
Prije nego što se upustim u bilo koji oblik stvaranja, razmišljam o predstavama koje sama volim i želim gledati, o književnim i dramskim djelima kojima se uvijek iznova vraćam u potrazi za inspiracijom ili, usudila bih se reći, smislom umjetnosti. To su neizbježno djela koja me pogađaju u utrobu svojom izravnošću, oštrinom i autentičnošću i koja me stimuliraju i inspiriraju hrabrim i beskompromisnim pristupom, društvenom kritikom, oštricom uperenom u instance moći i konvencionalne obrasce ponašanja. Neki bi takvu umjetnost prozvali “plakatnom” ili “punom parola”, no smatram da je našoj maloj sredini upravo potreban wake up call umjetnošću koja te iznutra uzdrma. Rizično je stoga baviti se rubnim temama u kojima eksponiraš sebe i razotkrivaš svoj unutarnji svijet. Publika naviknuta na smijeh i zabavu teško može pojmiti da se tragedija i komedija nerijetko isprepliću te da se i uz satiru, ironiju, humor može progovoriti o važnim temama.
U predstavi Digitalno sama iznimno mi je važno što se komunikativnim kazališnim jezikom dotičemo neugodnih i teških tema, poput depresije, negativne slike o (ženskom) tijelu i samoozljeđivanja, a da slojevita izvedba Petre Svrtan pritom nije lišena i iznimno humoristične i ironijske dimenzije, tako da se u cjelini neprestano izmjenjuju usponi i posrnuća protagonistice, baš kao što je slučaj u životu. Manifestacije depresije važna su mi tema o kojoj nastojim ne samo pisati nego i progovarati kada god mi se ukaže prilika upravo zbog nerazumijevanja tog problema u široj javnosti. Postoji velika stigma osoba oboljelih od mentalnih poremećaja, pa tako i od depresije, a terapija i stručna pomoć u kriznim situacijama i dalje je tabu tema, upravo iz straha od kojekakvih etiketa.
Posljedično, i u umjetnosti, koja velikim dijelom teži zabavljačkoj funkciji, otvaranje takvih tema povlači sa sobom etikete. Primjećujem pozitivne pomake i želju osobito mladih umjetnika da se prekine s takvom praksom i da se umjetnost prestane promatrati tek kao sedativ uznemirenom narodu nego, upravo suprotno, kao sredstvo promjene i stvaranja zdravijeg, inkluzivnog, osviještenog i informiranog društva. To mi je dokazao i rad u Empiria teatru, čija sam suosnivačica, dramaturginja i producentica. U razgovorima s publikom nakon predstava Smiling D (Nasmijana depresija) i Digitalno sama, potvrdilo mi se da postoji publika koja želi i traži promjenu, štoviše katarzično iskustvo u kazalištu. Zato ne odustajem od svog izraza.
Vas se isto često etiketira epitetima poput „premračna“ i sl., a to je upravo zato jer se bavite ovakvim temama bez da ih uljepšavate. No to Vas ipak čini i posebnom. Zašto ste baš okrenuti tako žestokom realitetu u pisanju?
Dogodilo mi se da su mi neki glumci rekli da napišem nešto veselo i zabavno, neki komad za razbibrigu u kojemu će oni uživati, a posprdno se komentiralo i to da “pišem komade zbog kojih se glumci žele ubiti” jer sam jednom prilikom hvalila proces u kojem je došlo do snažnog proživljavanja i potpune emotivne prepuštenosti materijalu. Proboji emocija u tekstu prozivali su se “patetičnima”, društveno angažirane teme i kritika sistema “plakatnim” i “punim parola”.
Srećom, takvi komentari nisu utjecali na smjer i estetiku mog pisma i budućeg stvaranja, a jedan propali kompromis u pogrešnom kazališnom okruženju bio mi je golema lekcija da u inat takvoj recepciji ne odustajem od vlastitih ideja i da ću, ako ostanem dosljedna i autentična, pronaći umjetnike i suradnike s kojima ću dijeliti vrijednosti i kojima taj mračni realitet u kombinaciji s kritikom društva neće biti materijal za cenzuru i izgurivanje autora iz procesa, nego umjetničku nadogradnju. Ponekad je dobro i kada nam je neugodno. Volim kada se u kazalištu smijeh miješa s neugodom. Volim kada me predstava potresa na estetskoj i na sadržajnoj osi te kada na mene djeluje kao zagonetka koju moram otključavati danima. Uz takvo kazalište možemo rasti kao odgovorni i savjesni pojedinci.
„Digitalno sama“ nije Vaš jedini tekst koji se izvodi na kazališnim daskama. Iza Vas su brojni naslovi koji su postali radiodrame i predstave u Hrvatskoj, ali i van nje. Imate li svoje favorite? Možemo li očekivati u skorije vrijeme nešto novo?
Digitalno samu svakako ubrajam među najvažnije procese na kojima sam radila. Mogu reći da je Digitalno sama tekst u kojemu sam mogla biti potpuno svoja, necenzurirana, autentična, a neizmjerno sam zahvalna suradnicama koje su me u tome podržale. Jednako mi je važan proces, rekla bih prijelomni u mojoj karijeri, rad na predstavi Dnevna doza mazohizma u Skopju. Moj tekst iz 2017. skupina glumaca i producent kazališta Presvrt odlučili su postaviti u MKC–u (Makedonski kulturni centar) prije nešto više od godinu dana. Bio je to oslobađajući, dubok, posvećen i iskren proces u kojemu je priča o autsajderima generacije Y prerasla okvire pukog narativa te je postala slavljem kazališta, umjetnosti, života. Dogodila se sinergija glumaca i čitavog autorskog tima u toj prekrasnoj i duhom bogatoj zemlji koja mi je otkrila posebne slojeve umjetnosti i gdje sam se počela osjećati kao doma, stoga su moji odlasci u Makedoniju i suradnje nastavljene i nakon predstave.
Tamo sam dobila nevjerojatnu podršku glumaca u trenucima kada mi se činilo da u vlastitoj zemlji pisanje o tzv. teškim temama nosi sa sobom isključivo negativne konotacije, marginalizaciju pa i direktne uvrede, a da je autor nepoželjan na probama i da ništa što napravim nije dovoljno dobro. U tom sam za mene novom kulturnom kontekstu, u ljepoti i zajedništvu rada na Dnevnoj dozi mazohizma, potvrdila važnost slobode i uzajamne iskrenosti u umjetničkom stvaranju. Dok sam u Zagrebu u jednoj instituciji gotovo u isto vrijeme doživjela neugodan tretman, negaciju vlastitog poziva i blokadu bilo kakvog kreativnog doprinosa uz buku, kaos i nerazumijevanje, paralelno se odvijao dijametralno suprotan proces na mom tekstu koji je nadilazio okvire kazališta i prerastao u važno životno putovanje. Publika je predstavu primila s jednakim emotivnim nabojem, uz stojeće ovacije i suze, što nikad neću zaboraviti. To su procesi koje ćete vječno pamtiti, koji uvijek žive s vama i koji su temeljac za buduće radove, umjetničke kriterije, etički pristup autoru i svim umjetnicima.
Gledajući s odmakom, nevjerojatno mi je supostojanje dvaju toliko oprečnih pristupa kazališta - dubokog entuzijazma s jedne strane i destrukcije stvaralaštva s druge. No, upravo se zato bavimo tim poslom, da destruktivne sile prigušimo iskrenim kreativnim žarom i ljubavlju. Osim za kazalište, volim pisati za radio i suradnica sam Dramskog programa Hrvatskog radija još od studentskih dana, tj. od davne 2013. godine. Istaknula bih autorske tekstove Krotka se buni i Moderni oblici patnje, oba realizirana u emisiji Radio atelje urednice Katje Šimunić. Krotka se buni tekst je pisan iz vizure hipersenzibilne i neshvaćene 17–godišnjakinje koja ostavlja svoje audiozapise nakon suicida, a osnovna potka teksta nastala je prema motivima Krotke F. M. Dostojevskog.
Motivski sklop Krotke nastojala sam prevesti u jezik mladih i kontekst hrvatskog tranzicijskog društva kojim vladaju materijalističke i konzervativne vrijednosti zbog kojih se identitet mlade osobe poništava na razmeđu pritisaka okoline, nesretnih okolnosti i osjećaja besmisla. Moderni oblici patnje drama je koja je dokazala da je radijski medij itekako bitan kao spojnica između radija i kazališta te je doživjela svoju realizaciju u koprodukciji Gavelle i Ludens teatra. Glumci naveliko gostuju s predstavom diljem Hrvatske nakon koprivničke premijere održane krajem 2022., a s nestrpljenjem iščekujemo premijeru u Gavelli koja je još uvijek u procesu obnove. Predstava se bavi sukobom dviju generacija, dvaju svjetonazora, dvaju principa. Socijalno neprilagođeni i inertni 30–godišnji sin pokušava se izvući iz učmalosti suživota s dominantnom majkom, nekad slavnom televizijskom voditeljicom koja naprasnim putevima pokušava vratiti svoj izgubljeni status, pregažen novim licima, estradnim skandalima i realityjem.
Radilo se o iznimno lijepom, ugodnom i nadahnutom procesu, koji su pratile konstruktivne diskusije i analize, na čemu sam iznimno zahvalna redatelju Dariju Harjačeku i nadahnutim glumcima koji su se uhvatili u koštac sa zahtjevnim glumačkim ulogama. U planu su mi različite suradnje, o kojima ne bih puno otkrivala da ih ne “ureknem”. Radi se o jednom interesantnom autorskom projektu, novim predstavama, prijevodu i izdavanju jednog teksta, inozemnim suradnjama te iskoracima u nove forme i žanrove. Nastojim ostati podjednako posvećena kreativnom radu u kazalištu i na radiju gdje također pripremam nove emisije, a isto tako uzbudljiva mi je produkcija, u kojoj se usavršavam kroz praksu u Empiriji i različite angažmane. Također, Empiria priprema raznovrsne projekte i aktivnosti koji uključuju mladu publiku, kao i aktere na nezavisnoj sceni. Zato — stay tuned!