Nagrađivani domaći redatelj, Vinko Brešan, 29. ožujka sudjelovao je na panel-konferenciji Umjetnost humora kao jedan od panelista gdje je riječ bila o komediji kao žanru na različitim umjetničkim područjima. Redatelja filmova Kako je počeo rat na mom otoku, Svećenikova djeca, Maršal, serije Dnevnik velikog Perice pitali smo o njegovim studentskim danima i mišljenju današnje dramske scene.
Obzirom da je ovo studentski časopis možemo početi s Vašim studentskim životom – što pamtite iz toga vremena, što Vam prvo padne na pamet?
Radoznalost. To je prvo što mi padne na pamet. Prve tri godine studija na Akademiji dramske umjetnosti, tada Akademiji za kazalište, film i televiziju gotovo histerično sam istraživao i film i život. Nije bilo dana da uz sve svoje obveze nisam gledao barem dva dugometražna igrana filma. Mnogo sam čitao. Kad malo bolje razmislim sve bitno što sam u životu pročitao – pročitao sam u periodu od trećeg srednje do četvrte godine fakulteta. Ono kasnije je samo nadgradnja. Djelomično zato što sam već pri kraju studija počeo raditi na filmu kao asistent režije pa nisam imao toliko vremena, a djelomično zato što sam, vjerojatno, tada izgubio onu prvu, nezamjenjivu strast za znanjem, otkrivanjem i nečim novim.
Možete li usporediti studentski život (u svakom smislu: studiranje, mogućnosti zapošljavanja, zabava i dr) Vašeg vremena i današnji?
Nisam siguran da se vremena mogu uspoređivati. Vjerojatno mogućnosti zabave danas ima više nego osamdesetih u Zagrebu. Ali za početak danas ne postoji kinoteka kakva je bila u moje vrijeme. Tada nije bilo dana da nisam gledao barem jedan važan film u kinoteci. Nije tada bilo, vjerojatno, toliko mjesta za izlaske kao danas, ali su nam sva ta mjesta gdje smo se nalazili bila jako bitna. I svi smo bili na tim mjestima. Na određeni način, cijela moja generacija sa studija živjela je gotovo kao neka hipi-komuna. Non-stop smo bili zajedno i non-stop smo se nalazili. Znali smo provoditi cijele noći raspravljajući o nekom romanu ili nekom filmu. Razgovori, svađe, argumentiranje, vrijeđanje, kako se danas kaže „pomirba“, bio je način života nas koji smo studirali film.
Studirali ste komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, je li Vam to bio prvi izbor kod upisa i jeste li znali i tada da želite biti filmski redatelj?
Da se želim baviti filmom znao sam negdje od drugog srednje. Sa srednje škole sam pokušao upisati Akademiju, ali nisam prošao. Zato sam upisao Filozofski fakultet. Nakon prve godine pokušao sam ponovo upisati Akademiju, ali ponovo nisam prošao. Oba puta sam bio u užem izboru za studij Filmske i TV režije. Tek iz trećeg pokušaja sam primljen na studij režije. Da ni iz trećeg pokušaja nisam uspio, otišao bih vjerojatno studirati film negdje vani. Tada sam imao priliku studirati film u Poljskoj koja je imala vrlo jak studij filma. Možda su me profesori na zagrebačkoj Akademiji „zeznuli“ kad su me primili. Ali ta godina na Filozofskom fakultetu mi je mnogo značila.
Prvu ste nagradu dobili već u studentskim danima kratkim filmom Naša burza, a riječ je o visokoj stopi nezaposlenih u Zagrebu 80-ih. Je li ideja za film možda proizašla iz osobnoga straha za zapošljavanje nakon studiranja ili Vas je nešto drugo potaknulo?
Nije bilo straha da se neću zaposliti. Studij za filmskog redatelj i nije studij nakon kojeg očekujete zaposlenje. To je studij nakon kojeg želite biti tzv. „slobodnjak“ ili nezaposleni redatelj, slobodni umjetnik koji svoj posao sam stvara tako da se natječe sa svojim scenarijima na javnim pozivima za sufinanciranje filmova i na tim natječajima pobjeđuje pa onda ima posla. Tada je natječaje objavljivao RSIZ za kinematografiju i bio je donekle sličan današnjem Hrvatskom audiovizualnom centru. No mislim da je danas malo lakše mladim autorima doći do svog prvog filma.
Kako biste prokomentirali mlade hrvatske dramske umjetnike?
Ima tu sjajnih glumaca, pisaca. Generalno mi se čini da je nova generacija talentiranija i ozbiljnija od naše.
Kako biste ocijenili položaj domaće kinematografije u Europi?
Cijela filmska Europa se još uvijek pati zbog posljedica pandemije. Kina su poprilično opustošena. U Hrvatskoj se pojavljuje čitav niz mladih ljudi za koje vjerujem da imaju itekako što ispričati u svojim filmovima.