Prije svega, kao i uvijek pozdravljam sve čitatelje Enovum portala. Nakon završetka rokova nastavljam pisati i davati svoje mišljenje o aktualnim temama.
Na početku osvrnut ću se na jednu stvar koja me užasno pati, a to je količina dezinformacija, širenja pesimizma te plasiranje suludih teorija zavjera na društve mreže dosegnula je vrhunac! Usudio bih se čak reći da nam nema spasa kada slušam pojedine ljude koji ne razumiju osnovne principe o pojedinim temama. To su oni ljudi koji su poslušali jedan YouTube video o nekakvoj temi i misle da sada odmah sve znaju. Svi znamo takvu osobu. Znam da su većina ljudi oduvijek bili takvi ali smeta me ta činjenica. Nažalost takvi ljudi su oduvijek bili najglasniji. Možda i ja ponekad imam zatvoreno mišljenje i promatram dosta stvari i njihove učinke kroz ekonomski objektiv zbog čega često ne vidim širu sliku, ali čitajući razne komentare naišao sam na fundamentalni problem hrvatskog društva tj. mentaliteta, a to je da se struka apsolutno ne poštuje. Kao primjer uzeti ću ekonomiju jer to i studiram. Danas svi misle da kada završe bilo koji fakultet automatski postaju doktori života te misle da razumiju ekonomsku terminologiju i kretanja. Danas se svi smatraju ekonomskim stručnjacima. Pa zamislite da "ja" student ekonomije odlučim iz vedra neba biti doktor jer zašto ne? Bez problema odem u najbliži KBC i počnem liječiti ljude. Pa zamislite posljedice. Bio bih u svim novima na svijetu. Ljudi bi mi rekli da nisam normalan. Pa zašto onda ja ne mogu s istim pravom reći npr. liječniku da ne razumije o čemu priča? Sada će te reći "medicinu je teža za završiti..." Uredu,mogu se složiti, ali kakve to veze ima s ovom tezom? Odgovor je nikakve jer jedna osoba se školuje za liječnika, a druga za ekonomista i uče dvije totalno različite stvari. Zamislite da ja ekonomist, inžinjeru građevine solim pamet kako bi trebalo nešto napraviti ili obratno da inžinjer građevine meni govori o tržištu kapitala. Suludo! Činjenica je da ljudi koji studiraju pojedine fakultete koji imaju pozitivnu društvenu konotaciju imaju kompleks više vrijednosti i samim time si uzimaju za pravo komentirati sve ostale struke.
Razmislite o ovom primjeru i kao i uvijek želim Vam ugodno čitanje!
Italija je slaba karika u sustavu eurozone. Nastavak stagnacije gospodarstva eurozone znači da položaj Italije u sustavu eurozone i dalje slabi. Italija je nagomilala javni dug od 2,14 trilijuna eura te je najveći u Europi u apsolutnim iznosima. Da dobro ste čuli u apsolutnim iznosima. Ona je i druga po veličini u relativnom smislu nakon što je dvaput Grčkoj pružila potporu gospodarstvu. Početkom travnja talijanska koalicijska vlada smanjila je prognozu rasta za talijansko gospodarstvo u 2019. na 0,2% - najslabiju prognozu u eurozoni - od prethodne prognoze od 1%. Italija je već u tehničkoj recesiji nakon što je u drugoj polovici 2018. ostvarila dva izravna kvartala negativnog rasta BDP-a. Vladin proračun za ovu godinu temeljio se na pretpostavci da će se gospodarstvo ove godine povećati za 1%. Čini se da gospodarstvo možda uopće neće rasti; moglo bih se čak i smanjiti. Jedan od izravnih posljedica toga je da će proračunski deficit Italije za 2019. koji bi mogao biti znatno viši od 2,04% BDP-a koja se Italija obavezala pridržavati krajem prošle godine. Rim je nedavno prognozirao da će talijanski javni dug ove godine dosegnuti novi rekord od 132,6% BDP-a. Dug neće skoro pasti jer poslušajte ovo s obzirom na to da je talijanska ekonomija stagnirala. Talijanska vlada odlučila posljedično smanjiti poreze, smanjiti dob za umirovljenje i uvesti osnovni dohodak građana. Doslovno sve suprotno od onoga što bi jedna vlada trebala raditi u recesiji. Problemi talijanske ekonomije su kronični i duboko usađeni. Od ponovnog ujedinjenja došlo je do tri vrhunca duga talijanske vlade. Prvi prag duga prema BDP-u (vrh 1 na donjem grafikonu) od 125% BDP-a doživio se tijekom prvih desetljeća nakon ujedinjenja Italije 1861. godine. Novorođena nacionalna država morala je preuzeti javni dug države. različitih nacija prije ujedinjenja. U isto vrijeme, kraljevstvo je moralo financirati vojne napore za takozvane ratove neovisnosti protiv stranih sila, u kombinaciji s izvanrednom unutarnjom borbom protiv južnih pobunjenika koji su se protivili ujedinjenju.
Drugi vrh duga prema BDP-u (Peak 2 na grafu) odgovara razdoblju prvog svjetskog rata. Ne samo da su državne subvencije i protekcionizam postale normalno sredstvo koje koristi nacionalna industrijska politika - kao što se to dogodilo u mnogim europskim državama - nego se i vojna potrošnja oslanjala uglavnom na rastuću monetarnu bazu i rastući javni dug. To je doprinijelo najvećem udjelu duga u BDP-u (159%) u modernoj talijanskoj povijesti, postignutom u šestogodišnjem razdoblju između 1919. i 1924. To je također bilo razdoblje fašističke revolucije u Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata razdoblje jake stope rasta nazvano “talijansko čudo”, značilo je snažan pad javnog duga koji je dosegao najniži omjer duga u BDP-u u talijanskoj povijesti tijekom sedam godina između 1960. i 1967. godine. Sadašnji treći talijanski talijanski javni dug (Peak 3 na grafikonu) nema nikakav proces ujedinjenja ili izgradnje države iza njega, nikakav izvanredni infrastrukturni program i nikakvo vojno jačanje ili rat na vidiku. S završetkom post-ratne epizode rasta u kasnim šezdesetim godinama i eskalirajućim i dubokim političkim napetostima uzrokovanim rastom potpore talijanske komunističke partije, dug je potaknuo javnu potrošnju u Italiji koja je brzo rasla. Javni rashodi povećali su se s 33% BDP-a u drugoj polovici 1960-ih na 41% BDP-a u 1975 .; uz stabilne javne prihode, udio duga u BDP-u porastao je s 38% u 1970. na 57% u samo pet godina. Najveći dio javnih rashoda u Italiji - od 1970-ih do danas - nije bio za javne investicije, nego za plaćanje socijalnih programa koji su pak potaknuti potrebom da se osigura politička podrška u fragmentiranom političkom sustavu. Rashodi za socijalnu skrb uglavnom su koristili starijim osobama, a ne nezaposlenima ili siromašnima, dok su samozaposleni radnici i zaposleni u velikim tvrtkama bili privilegirani u usporedbi s drugim skupinama. Tijekom 1970-ih talijanski javni dug upravljan je kroz vrlo visoke stope inflacije i stalne devalvacije valute, međutim stopa nezaposlenosti stalno se povećavala kako je talijansko gospodarstvo postalo nekonkurentno, što je zauzvrat pogoršalo političke napetosti koje je namjeravao potrošni deficit ublažiti. Do 1980-ih talijanska vladajuća i financijska elita bila je posvećena okončanju ovisnosti o visokom dugu i visokoj inflaciji spajanjem talijanske valute s valutama sjevernog bloka EU-a, posebice Njemačke, putem raznih prekursorskih sustava eura, poput europske. Tečajnog mehanizma (ERM), a zatim kasnije u prvoj tranši država članica da se pridruže novoj jedinstvenoj valuti.
Problem s ovom strategijom je u tome što ona nije dovela do boljeg gospodarskog rasta, već su se stope rasta smanjivale, pa čak i prije globalne financijske krize, koja je rezultirala velikom recesijom i ekonomskim šokom 2008-10, stopa rasta ekonomije u Italiji bila je niska u EU standardi. Međutim, činilo se da velika plima kredita, koja je oslobođena jedinstvenom valutom (koja je dovela do gigantskih mjehurića u Španjolskoj i Irskoj i ogromnog javnog duga u Grčkoj), neko vrijeme nosi talijansko gospodarstvo i prikriva njegovu temeljnu slabost. Nezaposlenost je počela opadati, a strategija valutne unije sa sjeverom, isključujući iskušenje devalviranja i napuhavanja, djelovala je. Tada je uslijedila kriza iz 2008. godine i Velika recesija koja je pokazala stalne strukturne slabosti talijanskog gospodarstva koje je nasilno ugovoreno uzrokujući rast nezaposlenosti. Iako je nezaposlenost ponešto opala u godinama od 2008. godine, gospodarstvo se nikada nije oporavilo do vrha prije 2008. godine. Kao što ističe OECD, realni BDP u Italiji i dalje je daleko ispod vrha prije krize. Italija je također jedina zemlja OECD-a u kojoj prihodi (mjereno BDP-om po glavi stanovnika) nisu veći nego u 2000. Za razliku od toga, u Francuskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj porasli su u istom razdoblju za 13%, 17%, 21% odnosno 23%.
Zaključak: devalvacija ne vodi brisanju javnog duga, nego do inflacije i visoke stope nezaposlenosti.
MMF sada predviđa da će omjer javnog duga u Italiji doseći 134,4% BDP-a u 2020. godini na 138,5% u 2024. godini. Kako se dug povećava, tako će i isplate kamata na dug. To je neodrživo, osobito s obzirom na to da će se veći dio tog duga očekivati u sljedećih nekoliko godina. Samo 2019. godine Italija ima oko 250 milijardi eura vrijednih otplata obveznica, što je otprilike ekvivalent svih ostalih dospijeća obveznica eurozone ove godine. Od 2015. Europska središnja banka (ECB) je manje-više zadržala talijanski državni dug kupujući preko polovine obveznica koje izdaje putem kvantitativnog programa EBS, a većina ostalih obveznica kupile su vrlo bolesne Talijanske banke. Međutim, program za poboljšanje kvalitete poslovanja ESB-a je priveden kraju i više neće kupovati nove talijanske obveznice, dok su strane banke zapravo istisnule talijanski dug što je brže moguće, s neto prodajom od 69 milijardi eura talijanskih državnih obveznica od svibnja 2018. godine, kada Desničarska liga i Pokret protiv 5 ustanova s pet zvjezdica uzeli su uzde vlade, a talijanske banke nisu u financijskom položaju da prošire svoje već napuhane fondove. Dakle, tko će kupiti nove talijanske obveznice koje moraju biti prodane za servis talijanske planine duga? Opasnost je u tome što će se slaba potražnja za talijanskim obveznicama na tržištu povećati previsoko, nakon čega će se obveznice obveznica povući u svoje ruke, kao što se dogodilo u 2012. kada su prinosi na talijanske 10-godišnje obveznice skočili na 7%. S takvim kamatnim stopama talijanski dug bi mogao vrlo brzo postati neodrživ i nestabilan, što bi Italiju, a vjerojatno i eurozoni, pretvaralo u veliku financijsku krizu, koja bi mogla biti veća od krize iz 2010. godine. Italija je dom ekstremno krhkog financijskog sektora s najvišim omjerom neiskorištenih kredita (tj. Lošim dugom) i najnižim povratom na imovinu bilo koje od najvećih europskih gospodarstava. Francuska vlada već je upozorila da bi ekonomska recesija u Italiji mogla predstavljati veliki rizik, ako ne i veći rizik za EU od Brexita. I ima smisla zabrinuti se za francusku vladu. Gospodarstva Italije i Francuske čvrsto su isprepletena, s godišnjim trgovinskim tokovima od oko 90 milijardi eura. Što je još važnije, francuske banke su, u dugom roku, najveći strani vlasnici talijanskog javnog i privatnog duga, s ukupnim udjelom od 311 milijardi eura od trećeg tromjesečja 2018. godine, navodi Banka za međunarodna poravnanja. Ako Italija ne bi ispunila svoje obveze, francuske bi banke preuzele svemogući hit u svoje bilance. S obzirom na ionako nestabilnu političku situaciju u Francuskoj, ako bi francuski bankovni sustav trebao još jednu veliku pomoć, političke bi posljedice mogle biti značajne.
Jedina mogučnost Rima je ona koju je već pokušala Grčka, a to je smanjenje javne potrošnje, povećanje poreza, privatizacija javne imovine, istisnuti sivu ekonomiju i nametnuti oštar režim štednje. To je put koji je preporučio OECD, ali bi praktično jamčio izborno samoubojstvo za partnere koalicijske vlade u Italiji koji će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi izbjegli otuđenje samih glasača koji su im dali prvi pravi okus moći. Obje stranke koje čine talijansku koalicijsku vladu predane su programu protiv štednje i obje su kritične prema sadašnjem europskom projektu, s članstvom koje sadrži jaka strujanja anti-euro i anti-EU mišljenja. Koalicijske stranke oduprijet će se uputama iz Bruxellesa da smanje deficit, a položaj i državnih financija i bankarskog sustava vrlo je nestabilan tako da stvari mogu vrlo brzo pobjeći kontroli.
Nemojte vjerovati populistima i informirajte se prije nego što formirate mišljenje!
*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.