Svako malo pojavi se serija koja gledatelja očara od prve minute premijere. Većina njih, kako bi rekao Vitez Tame, ili umru kao junak ili žive dovoljno dugo da postanu zločinac (bilo koji obožavatelj Game of Thrones, Walking Dead ili Dextera saznao je to na teži način). Međutim, postoje neke serije koje žive zaista dugo, a kada svojevoljno umru, to naprave s dostojanstvom. Jedna od tih rijetkih serija je Mad Men. Kada je nakon sedam sezona dočekala svoj kraj, priključila se panteonu najboljih, od Zone Sumraka, preko Sopranosa, pa sve do Breaking Bad.
Iako je serija krcata bogato karakteriziranim likovima koji su prebrojni da budu spomenuti, ključ ovoga uspjeha leži u glavnome liku, Donu Draperu, materijalnome čovjeku u materijalnome svijetu New Yorka ’60-ih. Svakodnevnica mu se sastoji u smišljanju kreativnih načina reklamiranja proizvoda i “poslovnim sastancima” koji uključuju jedva zamislive količine cigareta, alkohola i preljubnica. Njegovo se društvo sastoji od naizgled plitkih ljudi koji samo potiču već stvoreni hedonistički način života. U pozadini se nalaze žena i djeca koja, iako jesu san svakoga obiteljskoga čovjeka, služe samo kao doprinos njegovom statusu uglednoga građanina. Don naizgled uživa u svojemu načinu života, ali kako serija napreduje, sve je više očito da su njegove mane odraz nesreće uzrokovane pretvaranjem da je nešto (i netko) što nije. Ovo je najbolje prikazano u trenutcima kada se nalazi u Los Angelesu. Zatvorenost i neugodu mijenjaju opuštenost i iskrenost, što gledatelju nudi trenutke ključne za istinsko razumijevanje glavnoga lika. Bez ovoga kontrasta, Don postaje jednodimenzionalna osoba kakvom se predstavlja bliskim ljudima u svojemu životu. Uz sve navedeno, je li Don Draper osoba koju možemo razumjeti i podržavati kao gledatelji? Itekako, zbog tri razloga: glume, likova koji ga okružuju i vremenskoga perioda u kojemu se nalazi.
New York je, kao i ostatak SAD-a, u ’60-ima doživljavao revoluciju. Grad koji je djelovao kao savršeni sklad ljepote, prijateljstva i ljubavi (a bio je daleko od toga) prolazio je kroz prijeko potrebnu promjenu koju su neki likovi smatrali dekadencijom. Polagano osviještenje zajednice o učincima rasizma i seksizma, tada normalnoj svakodnevnici, ne utječu samo na vizualno okruženje i atmosferu serije, nego i na društveni status glavnih likova. Polagani uspon Peggy Olson, koja na početku nije ništa više od tajnice, praćen je jednako polaganim raspadom Dona Drapera. Njegova je dekadencija (slična gradu u kojem se nalazi) tragična, ali također nužna. Svakom prolazećom sezonom lakše razumijemo njegove mane, ali i ljudskost koja svako malo izađe na površinu. Bez glume Jona Hamma, ove promjene ne bi bilo toliko očite i za to zaslužuje jednake hvalospjeve kao i maestralni scenarij i režija. Gledatelji serije očajnički iščekuju trenutke u kojima će se Don Draper osloboditi iz okova vlastitih poroka, ali ti trenutci su rijetki. Ipak, kada se pojave, postanu nezaboravni i tjeraju na daljnje gledanje u nadi da će postati trajni. Donova ljudskost također je naglašena drugim likovima, na koje utječe i pozitivno i negativno. Njegov je utjecaj najčešće potpuno slučajan i može dovesti do spašavanja nečijega života, kao i potpunoga uništenja (i u doslovnome i u prenesenome smislu).
Kada je u pitanju razvoj ostalih likova, serija gotovo nikada nije statična. Između desetak protagonista, teško je odlučiti se koji od njih prolazi kroz najviše promjena, nikada na neprirodan način. Pratimo kako Donova supruga polagano postaje samostalna osoba, kako njegovi kolege postepeno pokazuju ljudskost na jednak način kao i Don, a kontinuirano predstavljani novi likovi nikada ne završe kako su i počeli. Uz konstantno žongliranje mnogobrojnim likovima i radnjama, teško je shvatiti kako serija nije postala potpuni nered. Ipak, svaka se scena prirodno prelijeva u drugu urednim ritmom, isprepletene radnje nikada nisu zbunjujuće, a česte promjene tona uvijek imaju smisla.
Ipak, uz sve navedeno, čimbenik koji čini seriju posebnom su reklame. Ne samo da one služe kao uvid u svijet u kojemu glavni likovi žive, već nam simbolično pokazuju stanje svijesti u kojemu se oni nalaze. Kada je najmanje kreativan, jedna stvar redovito spašava ili uništava Dona Drapera – njegovi osjećaji. U trenutcima sreće stvara reklame koje su vezane uz njegovu obitelj, a pritom s lakoćom tjera ljude u prostoriji na plač. S druge strane, u trenutcima najdublje tame pijano ulazi u prostoriju i sramoti ugled tvrtke u kojoj radi. Reklame su u stvarnome svijetu većinom bezdušni pokušaji humanizacije kompanija, ali u Mad Men su, ironično, najbolji pokazatelji ljudskosti Dona Drapera, sve do zadnjega kadra serije.
Od prve do zadnje epizode, Mad Men je serija koja sigurno korača do svojega cilja i to radi u stilu. Široki raspon tonova, vizualnih okruženja i raznovrsnih likova seriju osigurava od dosadnih i nepotrebnih trenutaka. Ipak, ono čime se ističe od ostalih je nevjerojatna dubina analize glavnoga lika. Nakon sedam sezona, gledatelj može satima opisivati Dona Drapera u detalje, uživajući dok to radi. Bez imalo sumnje, riječ je o jednoj od najboljih serija svih vremena, koja će publiku stalno tjerati na beskonačne analize i pregršt ponovnih gledanja.