4.1. PRAVOSUĐE
Švicarski pravni sustav počiva na Ustavu (Bundesverfassung/Constitution fédérale/
Constituzione federale) iz 1848. godine. S obzirom da on predstavlja pravosudni temelj
države ostali propisi i zakoni aktovi doneseni od strane kantona, općina ili federacije moraju
biti u skladu s njim. Za razliku od ustava drugih država, švicarski je Ustav podložan čestim
promjenama te u velikoj mjeri građani putem inicijativa pozivaju na izmjenu i nadopunu
Ustava koja se zatim izglasava biračkom i kantonskom većinom. Što se tiče sudstva, najviši
švicarski sud predstavlja Federalni vrhovni sud čija je zadaća provedba zakona u svim
slučajevima na svim razinama sudstva. Na saveznoj razini postoje i Federalni kazneni sud,
Federalni upravni sud te Federalni sud za patente koji odgovaraju Vrhovnom sudu. Federalni
kazneni sud bavi se prekršajima koji nisu u skladu sa saveznim interesima poput financijskih
zločina, korupcije, korištenja eksplozivnih napada i slično.
Federalni upravni sud zbrinjava
žalbe na odluke donesene od strane saveznih upravnih tijela, a Patentni sud pruža zaštitu
izumima. Postoje i niži sudovi na kantonskoj razini. Kao zanimljivost švicarskog pravosuđa
izdvajaju se neka neuobičajena pravila i zakoni. Švicarci slove kao miran narod pa tako je
zabranjeno bilo kakvo puštanje vode iza 22 sata kako se ne bi stvarao nered i ometalo susjede
u odmoru. Isto tako, nedjelja je jako cijenjen dan na koji je zabranjeno vješati rublje, kositi
travu, a za odlaganje otpada u kante za reciklažu moguće je dobiti kaznu od čak nekoliko dana
zatvora.
4.2. PARLAMENT
Švicarski parlament sastaje se u glavnom gradu Bernu. Članove, odnosno parlamentarce ili
vijećnike, biraju građani putem izbora svake 4 godine. Najvišu vlast u državi predstavlja
upravo parlament čija je primarna uloga zaštita interesa švicarskog naroda. Dvodoman je te
dijeli se na Državno i Nacionalno vijeće. Državno vijeće (Ständerat/Conseil des
États/Consiglio degli Stati) čini 46 članova izabranih na kantonskim izborima od čega 20
kantona bira po 2 predstavnika, a po jednog ostali polukantoni kojih je 6, a nastali su
podjelom triju kantona.
Nacionalno vijeće (Nationalrat/Conseil national/Consiglio nazionale)
ima 200 zastupnika od kojih po 4 predstavljaju veće kantone, dok manji broj predstavnika
imaju manji kantoni. Glavna zadaća cjelokupnog parlamenta zakonodavne je prirode. Drugim
riječima, zakoni se moraju provjeravati, analizirati, preispitivati te mora se dati prijedlog
izmjena starih i donošenja novih zakona. Svi zastupnici okupljaju se na 4 sjednice godišnje u
trajanju od 3 tjedna. Članovi parlamenta mogu biti sve punoljetne osobe, neovisno o jesu li
stranačke ili nestranačke osobe. Unutar samog parlamenta postoje odbori i komisije. Odbore
čine pojedinci jednakog pogleda na određenu temu koji zastupaju određeno stajalište pred
Državnim i Nacionalnim vijećem. Komisije se pobliže mogu opisati kao radne skupine koje
pronalaze rješenja određenih problema, a zatim ih predstavljaju parlamentu. Sastav trenutnog
saziva parlamenta pretežno je muški, a najčešća dob zastupnika je između 50 i 59 godina.
4.3. BROJ MINISTARSTAVA
Pandan hrvatskoj izvršnoj vlasti u Švicarskoj čini Savezno vijeće (Bundesrat/Conseil
fédéral/Consiglio federale). On se sastoji od sedam članova koje imenuje parlament na godinu
dana. Svaki član odgovoran je za jedno od sedam ministarstva. U Švicarskoj djeluju sljedeća:
Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo okoliša,
prometa, energetike i komunikacije, Ministarstvo obrane, civilne zaštite i sporta, Ministarstvo
gospodarstva, obrazovanja i istraživanja, Ministarstvo financija te Ministarstvo pravosuđa i
policije.
4.4. RELIGIJE
„Švicarska (ne) vjeruje u slobodu religija“ teza je s kojom bismo mogli započeti obradu i
razradu tematike vezane uz vjersku strukturu Švicarske Konfederacije koja, dakako, čitavu
svoju povijest veže uz kršćanstvo, međutim, moglo bi se reći da je u današnje vrijeme slika
malo drugačija. Zadirući u sam nastanak Švicarske, valja istaknuti da je nastala
ujedinjavanjem niza kantona nakon višegodišnjih sukoba između istih, a Švicarci, koje su
međusobno dijelili samo jezici, izjašnjavaju se katolicima i svojom odanošću priklanjaju se
Svetoj Stolici, odnosno tadašnjoj Papinskoj Državi. Crkva je, kao i u svim državama
srednjovjekovne Europe, ubirala svoj danak, no u 16. stoljeću započinje pokret poznatiji kao
reformacija, u kojem su se posebno istaknuli Ulrich Zwingli iz Züricha i Jean Calvin iz
Ženeve koji su prepoznali 95 teza Martina Luthera i započeli teološku reformu na području
švicarskih kantona.
Posljedično, reformatorskim se idejama suprotstavljaju nove spoznaje Crkve, poznatije pod
nazivom katolička obnova, te sukladno tomu započinju brojni višestoljetni sukobi između
švicarskih katolika i protestanata, okončani tek 1848. godine donošenjem Švicarskog ustava
koji jamči njihovu koegzistenciju (suživot) i konsocijaciju (podjelu moći) u aspektu vlasti i
demokratskog režima. Članak koji štiti vjersko pravo Švicaraca i poziva ih na interno
uvažavanje navodi da je religijska sloboda pravo zajamčeno Federalnim ustavom, što itekako
govori o napretku švicarskog društva i njegovom usmjeravanju prema ostvarivanju
ekonomskih i međunarodnih beneficija. Zanimljivo je istaknuti kako Švicarska garda štiti
papu još od 1506. godine te je uspjela očuvati spomenuti običaj neovisno o dugotrajnim
religijskim peripetijama, a sve zahvaljujući vanjskopolitičkoj i gospodarskoj neutralnosti po
kojima je Švicarska postala najpoznatija u 20. stoljeću.
Nadalje, Švicarska kao federacija (Švicarska je Ustavom definirana kao konfederacija, iako se
zapravo radi o federativnom državnom uređenju) nema državnu religiju, a religijske zajednice
financiraju se takozvanim vjerskim porezom, to jest, oporezivanjem pristaša i sljedbenika
svojih kongregacija. Prema najnovijim procjenama iz 2017. godine, švicarsku religijsku
strukturu čine ponajprije katolici (35,9%), zatim protestanti (23,8%), potom ateisti (26,0%) i
konačno, ostale religijske zajednice (14,3%) gdje valja istaknuti muslimane (5,4%) kao jedinu
vjersku zajednicu čiji je broj pripadnika u konstantnom porastu. Priču o švicarskoj religijskoj
toleranciji zaokružit ćemo s jednom interesantnom činjenicom na području vjerske politike
koja ukazuje na to da švicarsko društvo ipak ima dvostruke standarde i mjerila, a koji se
odnose na tezu s kojom smo započeli ovaj članak: 1980. je gotovo 80% Švicaraca odbilo
inicijativu potpune sekularizacije Crkve i države, dok je 2009. nešto manje od 60% podržalo
zabranu daljnje izgradnje džamija i minareta.
4.5. JEZICI
Ako ćemo Švicarsku definirati prema religijskoj strukturi, može se reći da se radi o dipolnoj
zemlji, no ako ćemo cijeloj priči dodati i jezike, onda za ovu alpsku državicu možemo s
pravom reći da je tetrarhalna. Naime, u Švicarskoj postoje četiri nacionalna, to jest službena
jezika: njemački (62,8%) kao najgovoreniji jezik, francuski (22,9%) na zapadu, talijanski
(8,2%) na jugu i retoromanski (0,5%) koji je u upotrebi na lokalnoj razini u istočnom
trojezičnom kantonu Grisons.
Bitno je istaknuti razdiobu u statusu pojedinih jezika, a to je da je retoromanski Saveznim
ustavom definiran kao nacionalni jezik zajedno s prva tri najraširenija jezika i kao službeni
jezik ako vlasti komuniciraju s osobama koji govore retoromanski, međutim, federalni zakoni
i drugi službeni akti ne moraju biti deklarirani na retoromanskom jeziku. Isto tako, savezna
vlada je dužna komunicirati i koristiti se službenim jezicima, dok je u saveznom parlamentu
osiguran simultani prijevod na njemački, francuski i talijanski jezik.
Uz službene i standardizirane oblike svojih jezika, četiri jezične regije također imaju i svoje
dijalektalne oblike čija uloga u svakoj pojedinoj jezičnoj regiji drastično varira. Primjerice,
švicarski njemački dijalekti postaju sve rasprostranjeniji, posebice u medijima, dok suprotno
tome, u francuskim i talijanskim govornim područjima lokalni dijalekti gotovo da više ni ne
postoje jer su ograničeni na obiteljske i povremene razgovore.
Također, glavni službeni jezici sadrže kolokvijalne izraze koji se ne upotrebljavaju u
matičnim jezicima izvan Švicarske, a nazivaju se helvetizmi. Na primjer, njemački su
helvetizmi, grubo rečeno, skupina riječi tipičnih za švicarski standardni njemački jezik, a koje
se ne pojavljuju ni u standardnom njemačkom jeziku, niti u drugim njemačkim dijalektima.
Konačno, valja istaknuti da je pohađanje dva nacionalna jezika u školi obvezno za sve
učenike, pa su mnogi Švicarci bilingvalni, posebno oni koji pripadaju manjinskim jezičnim
skupinama.
*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.