Zadnjih nekoliko mjeseci, većinu slobodnog vremena proveo sam u svojoj glavi, kako čudna pojava za mene... Naravno, razmišljajući o harmonizaciji i konsolidaciji fiskalne politike na razini Europske unije. Da... Kada ponovno pročitam šta sam upravo napisao, morao bih malo bolje razmisliti kako provodim svoje slobodno vrijeme. Neću ulaziti u pojedinačno objašnjavanje pojedinih odnosa jer bi se ovaj članak ubrzo pretvorio u diplomski rad.
Napomena: ovaj članak sam kao i uvijek pisao u obliku dnevnika osobnih razmišljanja, stoga krenimo!
Najbolje je krenuti odnosom između socijalne solidarnosti i "zamišljene" nacionalne zajednice te razlozima zbog kojih su euroobveznice i prijenos značajno velikih sredstava preko državnih granica toliko problematični. Naravno, isti razlozi zašto su prekogranični socijalni transferi problematični je ujedno i razlog zašto još uvijek nemamo istinski organski i funkcionalno legitiman demokratski politički sustav na razini EU. Čak i ako se na razini EU može uspostaviti značajan program socijalne solidarnosti, s ujedinjenim EU sustavom financiranja značajnih programa rashoda EU, takav bi sustav morao biti pod demokratskom kontrolom kako bi bio legitiman.
Ono što vlada radi i na što troši novac, što se oporezuje i koliko su osnovna politička pitanja demokratskog života i ako se predaju upravljanju neizabranom tehničkom elitom, onda je i sama demokracija izgubljena.
Funkcionalne i legitimne demokratske politike unutar kojih gubitnički blokovi prihvaćaju legitimitet pobjedničkih blokova ovise o svom postojanju od snažne zamišljene nacionalne zajednice kao nužnog preduvjeta. Uspon zamišljene zajednice nacionalne države nužan je preduvjet demokracije i socijalne solidarnosti. U stvari, proces izgradnje demokracije, pored aparata društvene solidarnosti, su procesi koji jačaju i učvršćuju nacionalne zajednice. Nije moguće da nijedna snažna nacionalna zajednica nije moguća bez demokracije, nego da se demokratski politički sustavi ne mogu konstruirati bez prethodno postojeće ili barem već snažno razvijene nacionalne zajednice. Ako nema snažne zamišljene zajednice, onda nema demokracije i nema društvene solidarnosti.
Pitanje "nepristojnosti" demokratskog političkog sustava u EU-u previše je složeno da bi ga se ovdje moglo detaljno istražiti, no vrijedi spomenuti nekoliko ključnih karakteristika sustava EU-a koje pokazuju kako nedostaju ključne komponente legitimne demokracij bez kojih je nemoguće kreirati fiskalnu uniju.
1. Zamjena otvorenih političkih pregovora i rasprava diplomatskim mehanizmima: većina odluka Vijeća i Komisije odnosi se na domaća pitanja o kojima se tradicionalno raspravlja u nacionalnim zakonodavstvima. Ali u sustavu EU-a oni postaju predmetom tajnih diplomatskih pregovora koji su tradicionalno rezervirani za vanjske ili vojne poslove, gdje je parlamentarna kontrola obično slaba do nepostojeće i u kojoj bi izvršna diskrecija mogla raditi bez ikakvih problema. Većina ključnih sastanaka na kojima se donose najvažnije odluke su zatvoreni, a rasprave o politici neprozirne su. Ono što temeljni sustav EU učinkovito čini jest pretvoranje otvorene agende i politike parlamenata u zatvoreni svijet diplomatskih pregovora.
2. Uklanjanje političkih stranaka kao žarište demokratske politike: vrijedi podsjetiti sebe kako su središnje političke stranke prema stvarnim demokratskim sustavima koji postoje na nacionalnoj razini u Europi.
Povijesno je uloga političkih stranaka bila organiziranje građanstva u blokove mišljenja, često su ti blokovi odražavali postojeće društvene blokove (poput vjerskih denominacija, organizirane radne snage, malih nositelja, regionalnih i sub-nacionalnih etničkih interesa itd.) I političke stranke koje su predstavljene ti su blokovi, ali također djelovali unatrag u civilnom društvu kako bi zapravo izgradili i ojačali blokove koje su predstavljali. Političke stranke su kritična i središnja komponenta demokratske vlasti jer dopuštaju postojanje vlade utemeljene na strankama. Vlada sa sjedištem u strankama ima sljedeće ključne karakteristike:
▪ Stranka (ili koalicija stranaka) osvaja kontrolu nad izvršnom vlašću kao rezultat konkurentskih izbora koji se temelje na općem biračkom izboru.
▪ Političke vođe zapošljavaju stranke i preko njih.
▪ Stranke nude glasačima jasne alternative u politici.
▪ Javnu politiku određuje stranka (ili koalicija stranaka) u izvršnoj vlasti.
▪ Izvršna tijela odgovorna su putem stranaka.
Ništa poput ovakvog stranačkog sustava ne postoji unutar sustava EU-a. Sustav EU-a zamišljen je da bude, u strogom značenju riječi, nestranački. Sustav EU-a gotovo da nema formalnu ulogu za političke stranke i ne postoje paneuropske političke stranke. Ne postoji opozicijski blok unutar sustava upravljanja EU-om koji pokušava srušiti i zamijeniti sadašnju vladu EU-a, jer nema vlade koja se može razriješiti narodnim mandatom, postoji samo stalni sustav, aparat za upravljanje.
Da bi EU bila išta više od unije kapitala, a ovo je ključno, mora postojati politička i socijalna unija koja bi pratila monetarnu uniju i jedinstveno tržište. Ali izgraditi takvu političku i socijalnu uniju bit će nevjerojatno teško i vjerojatno nemoguće.
Sve dok ne postoji politička i socijalna unija, ne može postojati stvarno demokratski politički sustav koji upravlja EU-om i ne mogu postojati opsežni i stalni programi socijalnog financiranja koji teku preko državnih granica kao što trenutno teku u državama nacija. Bez onih velikih i stalnih programa prekograničnog financiranja socijalne politike, siromašna periferija EU-a i dalje će stagnirati, zaostajati i gubiti stanovništvo ili, što je vjerojatnije, trpjeti sve veću političku nestabilnost koja će dovesti do ruptura u EU projektu.
Poteškoća u stvaranju socijalne unije na razini EU-a može se ilustrirati ako se zamisli stvaranje jedinstvenog mirovinskog sustava EU-a, ovo je predivan primjer. Goruće pitanje ovdje je rapidno starenje europskog stanovništva i fiskalni pritisak na siromašnije i stagnirajuće nacije unutar EU-a.
Da postoji sveeuropski mirovinski sustav, koja bi se mirovina isplaćivala? Koja bi pravila bila o visini doprinosa tijekom radnog života? Koja bi bila dob umirovljenja? Kako bi se program platio? Ako bi se to plaćalo eksplicitnim transferima prihoda od poreza prikupljenih u nacionalnim državama, kako bi se demokratska odobravanja za to mogla postići u 'državama donatorima' i održati u bilo kojem stupnju trajnosti? Ako bi takav mirovinski sustav EU-a financirao sveeuropski porezni sustav koji će odlučiti kako se porez prikuplja i koliko poreza plaća? Čak i ako bi EU-om upravljala suvereno izravno izabrana demokratska skupština ili predsjednik, primjerice, sjeverni blok mirno prihvaća bez političkog rušenja legitimitet da ih izglasa južni blok, a kao rezultat toga možda bi bio dužan platiti više poreza, ili plaćati izdašnije mirovine? Ne znam, pokušavam ponuditi rješenje.
Kada mi je nešto nejasno, prvo što napravim kako bih si bolje objasnio neku problematiku je povijest, stoga postoji li uopće povijesni primjer ovakve fiskalne konsolidacije? Odgovor je: i da i ne.
Možda jedina povijesna paralela s EU-om u kojoj se skupina relativno suverenih i zasebnih država okupila kako bi stvorila novu uspješnu nacionalnu državu bilo je okupljanje savezne koalicije trinaest američkih kolonija za vrijeme i neposredno nakon američke revolucije.
Prije revolucije sve su ove kolonije imale svoje zasebne polu-suverene sustave samouprave i razvile su se vrlo osebujne i različite protonacionalne identitete koji odražavaju različite načine naseljavanja iz različitih društvenih blokova i regija u Britaniji i njihove različite političke sustave Ekonomija. Svi su se zajedno pobunili protiv vladavine iz Londona, ali s različitim namjerama i stupnjem entuzijazma. Nužnost rata, prije svega stvaranje i financiranje narodne policije, a zatim stajaće vojske, stvorila je niz uobičajenih hitnih problema koje je mogao riješiti samo neki oblik federacije i, na kraju, stvorena je nova državna država. Zvući poznato? Potreba stvara priliku, upravo gledamo sličan scenarij s Korona virusom u Euroobveznicama.
No, vrijedno je napomenuti da su razne kolonije koje su činile ovu novu saveznu državu već imale mnogo zajedničkog i već su mogle označiti mnoštvo okvira potrebnih građevnih blokova potrebnih za stvaranje zajedničke imaginarne zajednice. Svi su, manje ili više, bili protestantski i govorili su engleski, a svi su dijelili naslijeđenu kulturu na temelju svog britanskog (uglavnom engleskog) zajedničkog podrijetla.
Unatoč tome, nova nacija koja je nastala namjerno je upravljala lakim federalnim političkim sustavom u kojem su prava države duboko ugrađena u ustav. Napetosti u ovom saveznom sustavu, posebno nad tim kojim će regionalnim i socijalnim blokom upravljati federalnim aparatom, bili su beskrajni izvor unutarnjih sukoba u SAD-u koji su od svog početka povremeno izbili u nasilje, i to masovno. Ovo više državno, lagano federalno podrijetlo, oblikovalo je američko tijelo politički do danas i rezultiralo nacijom koja čini puno manje za svoje građane od većine europskih naroda.
Nacionalno pitanje i izgledi za, i poželjnost, veće europske unije posebno su problematični za ljevicu, političku tradiciju koja ima snažnu tendenciju da svijet vidi u transnacionalnim kategorijama društvene klase i koja je oduvijek gledala nacionalizam i nacionalni patriotizam, kao nešto nelegitimno. Na primjer, mnogi ljevičari francuski i njemački radnici imaju više zajedničkog međusobno nego sa šefovima unutar svoje nacionalne države. Općenito u lijevom diskursu stvaranje društvene solidarnosti smatra se klasnom borbom i često se zanemaruje ključna uloga nacionalne zamišljene zajednice u stvaranju socijalnih država.
Postoji i rašireno mišljenje o ljevici, vjerojatno pogrešno u mom mišljenju, koje tvrdi da će, budući da je kapital globalni, samo transnacionalna politička tijela biti dovoljno velika da preuzmu i ukrote globalni kapital, pa vlada mora biti smanjena na transnacionalnoj razini. Ljevica je općenito sklona previdjeti, pogrešnom razumijevanju i općenito pod teoretiziranjem nacionalne države. Rezultat toga je da ljevica brani projekt EU-a koji nije štetan za socijaldemokraciju, a novonastale nacionalističke političke stranke uzimaju sve veći dio glasačkog kolača, a kao rezultat toga izborna podrška socijaldemokratskim strankama propada još od stvaranja Europske Unije.
Kao epilog ovog sažetog teksta, citirati i parafrazirati ću Friedricha Hayeka jer su mi njegova razmišljanja pomogla u formiranju vlastitog stava.
Friedrich Hayek, ekonomist koji je izravno utjecao i doprinosio intelektualnim osnovama Thatcherizma, pokrenuo je 1939. godine u svom eseju 'Ekonomski uvjeti međudržavnog federalizma' . Hayek je ispravno smatrao da će se savezništvo država moći samo slabo "uplitati" u rad na tržištu i da će to uplitanje biti mnogo slabije od onog u nacionalnim državama u kojima će politički legitimitet dodijeljen nacionalnom identitetu podržavati daleko snažnije intervencije.
Hayek je tvrdio da bi transcendencija nacionalnog suvereniteta u nadnacionalnom okviru trebala biti od prirodne prednosti „slobodnoj“ ekonomiji, budući da je viša i udaljenija razina vlasti koja je upravljala ekonomijom. Drugim riječima: što je sporiji demokratski mehanizam odlučivanja, to je sigurnije za reprodukciju kapitala. Jako zanimljiva teza.
Evo što je Hayek rekao:
„Iako će, u nacionalnoj državi, podvrgavanje volji većine olakšati mit o nacionalnosti, mora biti jasno da će se ljudi oklijevati podvrgnuti bilo kakvom uplitanju u njihove svakodnevne poslove kada većina koja usmjerava vladu sastavljen je od ljudi različitih nacionalnosti i različitih tradicija. Napokon, samo je zdrav razum da će središnja vlada u federaciji koja se sastoji od mnogo različitih ljudi morati biti ograničena po svom djelokrugu ako je riječ o izbjegavanju susreta s rastućim otporom od strane različitih skupina koje uključuje. Ali što bi se moglo temeljitije miješati u intimni život ljudi nego u središnji smjer ekonomskog života, sa njegovom neizbježnom diskriminacijom među skupinama? Čini se da je malo moguće sumnje da će prostor za regulaciju ekonomskog života biti puno uži za središnju vladu federacije, nego za nacionalne države. A budući da smo, kao što smo vidjeli, moć država koje čine federaciju još više ograničene, velik dio miješanja u ekonomski život na koji smo se navikli bit će potpuno neizvediv u saveznoj organizaciji. "
Jezivo je koliko je Hayek dobro predvidio, sročio i objasnio problematiku država unutar federacije.
*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.