Zbog čega se okreće svijet? Da pitate Lizu Minelli - zbog novca, no, kod većine bi ljudi odgovor bio puno jednostavniji - zbog nogometa. Dvadeset i dva igrača udaraju po lopti na terenu i određuju u kakvom ćemo raspoloženju biti kada prođe devedeset minuta i saznamo tko je udarao efikasnije. To zvuči pomalo neprirodno, ali neopisivo je lako povezati se s određenim igračem, klubom, navijačima ili stadionom. U njima uvijek možemo vidjeti barem djelić sebe. Dugotrajan i mukotrpan trud sa samo jednim ciljem - uspjeh. Pobjeda. Dokaz da imamo sve pod kontrolom i da smo samo mi gospodari naše sudbine, bilo kratkotrajne ili dugotrajne. Onda jednoga dana sjednemo da pogledamo utakmicu i vidimo kako se čovjek koji je uzor milijunima bori za život na travnjaku. To je zastrašujući prizor iz više razloga, ali jedan je najjasniji - empatična smo bića, a netko tko bi trebao biti najbolji od nas je pao. Tada jasno možemo vidjeti koliko je moguć gubitak kontrole. Postepeno, strah od nepoznatoga počne vladati u nama. Christian Eriksen nedavno je otpušten iz bolnice i sada svi osjećamo trenutno olakšanje, ali ne smijemo zaboraviti da je vrijeme za promjenu. Igrači moraju biti bolje zaštićeni. Liza Minelli ne smije biti u pravu.
Reakcija suigrača i medicinskoga osoblja na utakmici Danska - Finska bila je nevjerojatna. Oni su zaslužni za to da je Eriksen trenutno relativno zdrav i priseban. Razlog njegovog pada i dalje je upitan, s obzirom na to da je čitavu igračku karijeru pokazivao potpuno uredne nalaze. Kako stvari stoje, njegova šokantna epizoda neće ostaviti trajne posljedice. Nažalost, nije uvijek tako. Zapravo, gotovo nikada nije tako. Prije četiri godine, Cheick Tiote tragično je preminuo tijekom običnoga treninga od zastoja srca. Imao je trideset godina, a iza sebe skoro tristo nastupa u seniorskoj karijeri. S druge strane, jedna od poznatijih nedavnih tragedija zadesila je Abdelhaka Nourija, koji se na prijateljskoj utakmici srušio zbog srčane aritmije. On je tada imao tek dvadeset godina, a nije odigrao ni pedeset seniorskih utakmica. Nouri je živ, ali zbog neadekvatnog tretmana od strane klupskoga liječnika gotovo je potpuno paraliziran. Osim činjenice što sve ove nogometaše povezuju srčane mane, ostali nam podaci pokazuju da su ovakve situacije igra bez pravila. Nogometaši različite dobi, stradali u različitim okolnostima i s velikim razlikama u količini odigranih utakmica. Naravno, takvi podaci otežavaju mogućnost za promjenom. Kako pomoći igračima ako ne znamo ni zašto se ove tragedije događaju? Ipak, ako promatramo smjer u kojemu se nogomet kreće, lako je vidjeti da im samo otežavamo svakodnevnicu.
Zamislimo sezonu nogometaša koji gotovo nikada nije ozlijeđen i igra u velikom klubu. Takav igrač dostupan je za igru 38 kola u domaćoj ligi. Svaka liga ima i kup, zbog čega će taj igrač igrati dodatnih pet utakmica te sezone. Onda se sjetimo da njegov klub igra i u europskim klupskim natjecanjima, što u prosjeku predstavlja dodatnih deset utakmica u sezoni. Naravno, igrat će i za svoju državu, što predstavlja novih deset utakmica u kojima će sudjelovati. Čak i ako je nekoliko puta te sezone bio suspendiran, odigrat će šezdeset utakmica u svega devet mjeseci, a na svakoj će otrčati deset kilometara, pod vremenskim uvjetima koji su nerijetko ekstremni, bilo da je riječ o vrućini ili hladnoći. Kada sezona završi, dobit će maksimalno mjesec dana odmora. Kao argument protiv potrebno je napomenuti da je Eriksen ove sezone odigrao “samo” 34 utakmice za Inter Milan. Nažalost, argument pada u vodu kada se prisjetimo da smo trenutno u pandemiji. Ova je sezona započela gotovo odmah nakon što je prošla završila. Odmora nije bilo.
Svjestan sam toga da je većina navedenih argumenata neutemeljena. Srčane su bolesti multifaktorijalne i pomalo nepredvidive kod sportaša koji se nalaze u vrhunskoj fizičkoj spremi. Hipertrofičnu kardiomiopatiju (koja je najčešći uzrok ovakvih tragedija) gotovo je teško otkriti a priori ovakvih tragedija. Nitko se od nas, uključujući i mene, ne može smatrati stručnjakom. Manji broj utakmica možda ne bi utjecao na ovu statistiku, ali neosporivo je da su igrači pod sve većim fizičkim opterećenjem isključivo iz financijskih razloga. Nažalost, za ovakve situacije ne možemo kriviti samo pohlepne vlasnike klubova. U očima većine navijača sportaši su roboti čija je jedina dužnost zabaviti nas nekoliko sati tjedno. Ponekad su potrebne najveće tragedije da se podsjetimo kako to nije istina.