U zadnjih nekoliko godina, naročito godinu-dvije, jasno je uočen porast broja samoprozvanih, freelancerskih tattoo umjetnika, mahom adolescenata, 20-godišnjaka koji su (više-manje) nadareni za crtanje te koji tim putem žele zaraditi dodatan prihod džeparca.
S druge strane, globalna pomama za tetoviranim tijelom svoje je mjesto našla i kod hrvatske mladeži. Stoga sljedeći puta kada budete hodali ulicom, obratite pozornost na mlade - vrlo je velika vjerojatnost da ćete proći pokraj tetovirane mlade osobe, pa makar to bilo na prvi mah nevidljivo.
Dakle, s jedne strane imamo (većinom) samouke tattoo majstore, dok se s druge strane nalaze klinci koji masovno koriste njihove igle kako bi trajno obilježili riječi, slike ili apstraktnost na svojoj koži.
Tada se postavlja pitanje: predstavlja li tetoviranje oblik iskazivanja osobnosti, individuine posebnosti ili je posrijedi uzmah nove subkulture koja može imati trajne, (ne)željene posljedice?
Zbog svega navedenog, napravila sam kratku anketu od sedam pitanja koju sam poslala mladima u dobi od 19 – 25 godina.
Prvo sam upitala tattoo majstore jesu li svjesni posljedica koje rad na crno donosi sa sobom, na što su većina njih odgovorila da jesu. Ipak, konkretnost njihovih odgovora teško se može procijeniti.
Nadalje, svoje sam sugovornike priupitala što misle odakle potječe trend da se sve više mladih tetovira, odnosno misle li se da radi o globalnom trendu ili da je riječ o nečemu osobnijem. Ispitanicima je na ova pitanja dat izbor slobodnog odgovora, tako da ujednačenog, homogenog odgovora nije bilo. Osim što se dio složio s pretpostavkom da se radi o globalnom trendu, drugi odgovori su bili: Čisto umjetničko izražavanje; Postaje više prihvatljivo u društvu i mnogo mladih uzima tu priliku; Mislim da se ne radi o trendu, nego o istinskoj i osobnoj želji za tetoviranjem; Utjecaj trenda svakako, ali i želja za ukrašavanjem tijela ili pokrivanjem nečega; Ne bih znala odakle točno, no po mom mišljenju, negdje van Europe, tipa Amerika i sl; S jedne strane, mislim da to sve više i više postaje normalno i prihvatljivo u društvu, a s druge je lako dostupno i zanimljivo te mladi u tome vide način da se istaknu; Vjerojatno je počelo klasičnom amerikanizacijom, ali mislim da je završilo kao globalni trend; Veća prihvaćenost i globalni trend; Veliki utjecaj imaju društvene mreže i svakodnevno društvo; Mislim da je samo postalo mainstream i više se ne smatra buntovnim. Thank God; Vjerujem da se radi o globalnom trendu koji potječe izražavanje pojedinaca kroz kreativni i individualistički pristup umjetnosti; Osobno sam htio tetovaže na sebi još od otprilike 10. godine. Tako da za sebe, valjda, mogu reći kako moja želja za tetoviranjem ne potječe iz nekih trendova.
Isto tako, većinu (mladih) ljudi zanimaju značenja koja se kriju iza tetovaža koje se nalaze na tijelu njihovih prijatelja. Stoga je moje sljedeće pitanje bilo upravo to - imaju li tetovaže mojim ispitanicima značenje ili su ih napravili samo radi estetskih razloga. 79% ih je odgovorilo da im je svaka tetovaža od značaja, a njih 18% je reklo kako su im one samo lijepe.
Iduće pitanje je bilo smatraju li da se svojim tetovažama prikazuju jedinstvenima/drugačijima među svojima kolegama/prijateljima/društvom. Polovica ispitanika je odgovorila kako se ne smatraju posebnima zbog svojih tetovaža, već da su one dio njihove intime te ih često skrivaju ili se nalaze na prekrivenom dijelu tijela. 30% ih je reklo da smatraju da se svojim tetovažama ističu u društvu. Ostalih 20% odgovora glasilo je uglavnom ovako: Tetovaže mi se nalaze na vidljivim mjestima te se ne smatram posebnim zbog toga; One meni nešto znače ili su mi samo lijepe pa su zato i na meni. Ali prvenstveno zbog mene; Ne mogu reći da ih skrivam, ali isto tako ne smatram da se ističem s njima u društvu; Nimalo. Ne pridajem im toliku važnost.
Dalje dolazimo do povezanosti zaposlenja i tetovirane osobe. Treba naglasiti da se ovdje u prvu ruku misli o zaposlenju u državnim i javnim sektorima i ustanovama. Dakle, vjerojatno ste i sami nekada čuli priču kako se xy osoba nije mogla zaposliti jer je imala istetoviran dio tijela. Vremena kad je takva situacija bila dio stvarnosti možda su sve više u prošlosti, no često se i u sadašnjosti zna pojaviti pokoja stigma vezana za imanje tetovaže/a na vidljivom dijelu tijela.
Zato sam svoje sugovornike upitala razmišljaju li o utjecaju koji njihove tetovaže imaju na njihovu budućnost, osobito u pogledu budućeg zaposlenja. Skoro polovica ih je odgovorila da smatraju da danas više nije bitno ima li tko istetovirano tijelo kada je riječ o zaposlenju. Nešto manje ih je reklo da su dobro promislili kakav će dojam odavati svojim tetovažama u budućim okruženjima, a najmanje njih je reklo da misle da je poslodavcima i dalje bitno jesu li im (potencijalni) zaposlenici tetovirani.
Dakako, svaka mlada osoba kada je rekla svojim roditeljima da će se tetovirati ili im je već pokazala finalan proizvod, vrlo je velika mogućnost da je naišla na negodovanje te već svima poznato poslije će ti biti žao. Stoga su ispitanici upitani žale li zato jer su uradili određenu tetovažu te ako da, zašto. Čak njih 95% izjasnilo se kako ne žale zbog svojih odluka. Ostali su rekli kako im je žao samo zbog jedne ili da nisu zadovoljni kvalitetom kojom je urađena određena tetovaža.
Posljednje pitanje bilo je znaju li vršnjake koji žale za urađenim tetovažama, na što je polovica odgovorila pozitivno, a druga polovica negativno.
Iz svega priloženog jasno je vidljivo da je trend tetoviranja kod mladih i dalje relativno visok. Iako se mladi diljem svijeta sve češće tetoviraju, većina ih sam čin tetoviranja vidi kao izražavanje osobnih, intimnih stavova, osjećaja i memorija te smatra kako on neće negativno utjecati na njihovu budućnost u bilo kojem pogledu.