U nastavku prenosimo osvrt Marka Zidarića, studenta prve godine diplomskog studija stare povijesti i komparativne književnosti, pod nazivom “Šutljiva hrvatska Mezopotamija”, koji piše o hrvatskom Međimurju.
Marko inače piše popularizacijske članke za portal Povcast.hr te je trenutno glavni urednik časopisa Pro tempore. Kao maturant je, u sklopu državnog natjecanja iz povijesti, pisao istraživački rad o protestantizmu u Međimurju u 16. i 17. stoljeću i njegovim mogućim utjecajima na međimurski mentalitet, što ga je inspiriralo da se i u ovom tekstu dublje suoči s ovom temom.
“Iako površinom mala, Hrvatska je, zbog čudnog potkovastog oblika i zanimljivog povijesnog razvoja, vrlo raznolika zemlja za koju se smatra da je pod utjecajem triju kulturno-civilizacijskih krugova – sredozemnog, srednjoeuropskog i jugoistočnoeuropskog. Iako religijski jednolična, ona svakako nije monotona po pitanju mentaliteta, običaja ili jezika. Za neke regionalne grupe koje obitavaju u Hrvatskoj mogli bismo zaključiti da su međusobno slične, dok nam se neke na prvi pogled čine dijametralno suprotnima.
Budući da je smješteno između Mure i Drave, Međimurje tvori zatvorenu geografsku cjelinu, a na njegovo lijevo i desno rame naslanjaju se Slovenija i Mađarska. Međimurje u posljednjih petstotinjak godina često nije ni bilo u sastavu Hrvatske. Od razdoblja Zrinskih do raspada Austro-Ugarskog Carstva bilo je u sastavu ugarske županije Zala, nakon Prvog svjetskog rata njegov je teritorij priključen Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (=Jugoslaviji), a ustaška vlast bila je odgovorna za to da je tijekom Drugog svjetskog rata ovo područje ponovno potpalo pod mađarsku vlast. Takav povijesni razvoj uvjetovao je to da na ovom području postoje vidljivi njemački i mađarski utjecaji, ali međimursko je stanovništvo, unatoč stranim pretenzijama, tijekom svih razdoblja zadržalo osjećaj o slavenskom identitetu.
Čini mi se da u kontekstu cjelokupne Hrvatske, ali i mjestu koje zauzima unutar nacionalnog identiteta, Međimurje često ispada kao poprilično nebitno područje bez prevelikih posebnosti, na što me često podsjete ljudi koji izgovaraju Čakovac umjesto Čakovec. Međimurje je možda „šutljiviji“ dio Hrvatske i zbog toga što njegovi stanovnici sebe poimaju kao radišne i vrijedne ljude koji život provode u samodostatnosti. Čini mi se da takav stav zauzimaju i ostali Hrvati, iako nas se često stavlja u zajednički koš sa Zagorcima i Podravcima, tako da ponekad svi skupa vučemo podrijetlo iz mitske zemlje Gruntovčana.
Budući da se unutar Hrvatske može govoriti o različitim regionalnim grupama i mentalitetima, zanimljivo je osvrnuti se na djelo Protestantska etika i duh kapitalizma (1905.) Maxa Webera, tekst koji je tijekom stoljeća često osporavan, ali je još uvijek zanimljiv humanistima i društvenjacima. Weber je bio njemački sociolog (i još mnogo toga) koji je, nakon što je doživio ozbiljni i dugogodišnji mental breakdown (ne onaj u Gen Z smislu, već stvarno HC), napisao tekst u kojem je razvoj kapitalizma nastojao objasniti etičkim načelima koja proizlaze iz protestantskog učenja. Najbanalnije i najneukije rečeno, protestantizam se od katolicizma razlikuje po tome što zagovara individualno tumačenje Biblije i manji oslonac na autoritet svećenstva, a već je Martin Luther pisao o tome da se trebamo više usmjeriti i na konkretno djelovanje u svjetovnom životu osim isključivog čučanja u različitim bogomoljama.
Zanimljivo je da Međimurje, navodno tako ispunjeno marljivim stanovništvom, ima i protestantsku prošlost. Naime, Juraj IV. Zrinski, sin poznatog Nikole koji je umro u bitki kod Sigeta, 1570. deklarirao se sljedbenikom protestantizma, točnije kalvinizma po uzoru na ugarsko plemstvo. Weber je kalvinistički svjetonazor smatrao posebno važnim – kalvinisti, naime, vjeruju u predestinaciju, odnosno u to da je svakom pojedincu unaprijed predodređeno čeka li ga nakon života spasenje ili ne. U takvoj anksioznoj atmosferi oni se usmjeravaju na marljivi rad koji proizlazi iz pobožnosti, na skupljanje kapitala s kojim se ne postupa rastrošno, već se radije koristi za različite investicije. Sav je rad u slavu Božju te je svrha dokazivati se kroz korisno trošenje vremena. Takav odnos prema životu nužan je za bujanje kapitalizma koji favorizira discipliniran, racionaliziran i metodički složen život.
Sve su ovo stvari kojima se Međimurci vole hvaliti dok neugodnosti života navodno trpe s motikom u ruci. Budući da su Zrinski 1623. raskrstili s protestantizmom, nije moguće zaključiti da je protestantska etika uvjetovala današnje stanje, premda i od 19. stoljeća nadalje postoji kontinuitet malobrojnih protestantskih zajednica u Međimurju. Po Weberovoj logici dominacija protestantizma u Njemačkoj ili Švicarskoj uzrokovala je njihovu iznadprosječnu marljivost i posljedično veću ekonomsku razvijenost, dok se u našem kontekstu sve uglavnom nastoji objasniti rečenicom što južnije, to tužnije. Tako se često čuju Međimurci koji tvrde da bi, u slučaju da je i njih dragi Bog odlučio blagosloviti pješčanim plažama, i oni poput Dalmatinaca mogli cijelu godinu ljenčariti na račun toga što Nijemcima i Britancima kroz tri mjeseca iznajmljuju apartmane.
Međimursko stanovništvo ponekad me podsjeća na američke republikance ili na boomerske 1950-e koje je obilježio ideal američkog sna. U Međimurju je vrlo važno imati vlastitu kuću, možda i psa, ali zasigurno i dobro uređenu okućnicu, a sve to čini temelj harmoničnog i ispunjenog života. Međutim, otkad je samostalne hrvatske države, Međimurci se kontinuirano priklanjaju lijevim i „progresivnijim“ opcijama (najčešće onoj socijaldemokratskoj), a uz spomen na HDZ češće se ore psovke nego Thompson. Naravno, tekst o Međimurju nije moguće napisati bez spomena tzv. međimurskog jala – iz navodne opčinjenosti privatnim vlasništvom razvija se zavist koja im, kako tvrde stanovnici Mezopotamije, u život često unosi gnjilu atmosferu.
Tijekom godina zapazio sam još jednu autopredodžbu o kojoj se uglavnom raspravlja s promilima alkohola u krvi i većinom nakon ponoći - riječ je o međimurskom osjećaju različitosti naspram ostatka Hrvatske u smislu mi smo bolji i sposobniji. S obzirom na to da je Međimurje kontinuirano jedan od ekonomski najrazvijenijih dijelova države, ta mala Švicarska komotno se može odcijepiti i time obezglaviti hrvatsku pticu. To neće biti nimalo teško jer je od ostatka već odvojeno prirodnim granicama – zbog toga ćete u budućnosti preko Drave moći isključivo s putovnicom u ruci.
Za pretpostaviti je da je prva asocijacija na Međimurce njihov čudan i hermetičan jezik. Dolazeći u zagrebački melting pot, mnogi nepurgerski kajkavci, a onda i Međimurci, dolaze u opasnost osramoćenja zbog govora koji ponekad bolje razumiju Slovenci negoli sami Hrvati. Općenito je zanimljivo da na tako malom prostoru kao što je Međimurje postoji tolika raznolikost dijalekata (iako međusobno razumljivih), što uglavnom potiče i nas same da se jedni drugima izrugujemo ili se međusobno maltretiramo. Na vanjsku predodžbu o takvom načinu govora podsjeća me i roman Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić u kojem su izbjegla djeca iz Slavonije zagorsku djecu nazivala Pajcekima i Pajcekicama, time aludirajući na to i da svi koji govore sličnim dijalektom bivaju seljandurama koje žive okružene planinama gnoja. Zato i Međimurci, susrećući se s ostalim Hrvatima, ponekad nastoje prikriti svoj naglasak, što često ispada tragikomično, pogotovo tijekom izgovora glasova a, e i i. Tutorial: kako sakriti pajceke koji se valjaju u tvojim samoglasnicima. Moj ponos što ljudi često misle da sam Zagrepčanin stoga je istovremeno i izdaja prema vlastitom podrijetlu.
No big spoiler alert
Kada je Kristian Novak 2013. objavio roman Črna mati zemla i time Međimurje vratio na MenTaLnu i KnjiŽevNu MaPU HrvATsKe, Moja Malenkost shvatila je da posjeduje supermoć u rangu nevidljivosti ili telekineze – cijeli sam tekst razumio bez virenja u rječnik kajkavskih izraza i frazema koji se nalazi na kraju knjige, što npr. nisu mogli mnogi moji prijatelji iz Čakovca. Pročitavši prvi puta roman u srednjoj školi (i nekidan, zbog čega sam anksiozno čekao najtragičnije trenutke u radnji), shvatio sam da je u Novakovu romanu Međimurje opisano na način kakav sam uvijek želio da ono bude.
Opterećeni predodžbom o tome da bitak svode isključivo na pognutost u borbi za materijalnim probitkom, Mezopotamljani su se obradovali kreativnom ambasadoru koji je u vrlo kratkom roku učinio da njihov rodni kraj prestane biti isključivo random. Naravno, zanimljivo je čitati knjigu u kojoj su dijalozi na dijalektu za koji ponekad pomisliš da ga, zbog komešanja različitih zvukova, možda nije ni moguće vjerno zapisati. Dijalozi su pisani gornjomeđimurskim dijalektom kojem se ostali Međimurci znaju izrugivati jer zvuči kao aukanje ili oukanje (jer tko normalan 'to' izgovara kao 'tau').
Zanimljivo je, naravno, u djelu o kojem su napisani toliki zasluženi hvalospjevi, čitati o stvarima koje su direktno obilježile tvoje odrastanje. Protagonist Marija Dolenčec, mladi i uspješni pisac koji živi u Zagrebu, zbog djetinjih je traumi u potpunosti zaboravio događaje iz rodnog sela. Premda se radnja u Međimurju događa tijekom kasnih 80-ih i u vrijeme početka Domovinskog rata, tijekom čitanja učinilo mi se kao da se stvari nisu bitno promijenile jer me roman podsjeća na istovremene čari i užase odrastanja u maloj zajednici, na seoske utakmice, proslave, čudne nadimke i previše radoznale susjede.
Roman me podsjetio i na to koliki simbolički kapital nosi treniranje i igranje za lokalni NK te da je, tijekom utakmice, svaku pogrešku vlastite momčadi moguće objasniti činjenicom što je sudac pederčina (iako bi mu mnogo kasnije, sudeći po rezultatima referenduma iz 2013., Međimurci dopustili da ispred oltara kaže 'da' svome dečku). Još jedan smiješni detalj je nadijevanje čudnih nadimaka, i to uglavnom po nekoj osobini ili nekom događaju u koji je žrtva bila upletena (npr. jedan lik zove se Zvonko Demokracija). Zbog toga nama mlađima nije jasno na koji su nam način očevi ili djedovi dobili različite epitete, npr. na jednog mojeg člana obitelji i dan-danas se znaju referirati kao na Ambroziju. Uvijek, naravno, postoji i strah od osude drugih zajednica, pa se tako stanovnici u romanu boje da će nakon lanca samoubojstava u medijima biti prikazani kao čudaci i luđaci, na što se brane tipičnom međimurskom izrekom – mi smo marljivi ljudi koji samo gledaju svoja posla, ne znamo zašto se ovo događa, pustite nas na miru.
Pored takvih, možda i ni po čemu pretjerano posebnih karakteristika jedne manje lokalne zajednice, mali Matija istovremeno živi u svijetu isprepletenom mitovima i legendama. U radnju su upletene i tzv. murske deklice o kojima prije samog čitanja zapravo nisam imao pojma jer ne dolazim iz istog kraja. spoiler alert Deklice žive na dnu Mure te su one kao određena vrsta čuvara podzemlja – na temelju bakine priče, mali Matija svojeg je prijatelja Dejana nastojao predati bićima koja bi mu zauzvrat vratila njegovog tatu. Iskustvo protagonista podsjetilo me na priče koje sam i sam čuo tijekom odrastanja, iako sam se mnogo više naslušao o Hitleru i Staljinu.
Jedna je od tih priča, naravno, ona o svečarima, malim svjetlima koja se mogu vidjeti u noćnom pejsažu, a ona nije karakteristična samo za Međimurje, već se o njima govori i u ostalim dijelovima Hrvatske, samo što svugdje nose različita imena (npr. u Pričama iz Davnine nazivaju se Tintilinićima). Svečari su i Matijini imaginarni prijatelji Hešto i Pujto, a o njima se u romanu pripovijeda u kontekstu mita o ljudima koji su se davnih dana doselili u međurječje i zaratili s autohtonim stanovništvom.
Dok su općenita vjerovanja uglavnom takva da svjetla svečara predstavljaju duhove nekrštene djece, u svojem sam djetinjstvu čuo priče o obezglavljenim bićima iz čijih vratova šikti plamen. Svečari se mogu pojavljivati u vinogradima, poljima ili šumama, ali nitko mi nije objasnio njihovu konkretnu ulogu – čuo sam priču starijih o tome kako su se jednom pojavili tijekom ljetne noći dok su sjedili u mraku ispred kuće, nakon čega su svi bili okamenjeni od straha. Iako smo stariji brat i ja često, izrugujući se takvim pričama, svako šuštanje grančica u noći poistovjećivali s njihovim dolaskom, ponekad sam zamišljao da su svjetla automobila koja klize mojom sobom zapravo svečari koji nam dolaze u posjet. Njihovi postupci u takvim su mi situacijama bili nepoznati – hoće li ta bića u nas samo bezoko zuriti, hoće li nas ubiti, svojim nas plamenom spaliti žive.
Zato sam, imajući na umu predodžbu o narodu koji zbog svoje navodne marljivosti i „svjetovnosti“ trpi stereotip o manjku posebnosti, gore spomenuo da je Novakovo Međimurje onakvo kakvim sam oduvijek želio da ono bude. Osim što je poznato po tradicijskoj glazbi, Međimurje je odjednom postalo zanimljivo i zbog mitova i legendi koje je Novak na zanimljiv način isprepleo s užasnom dosadom suvremene svakodnevice. S dolaskom Novakova romana, Međimurje je dobilo ono što mu je bilo prijeko potrebno – prestalo je biti isključivo raščarano područje, na trenutak je postalo magično i intrigantno.”
Napomena: Autorova mišljenja i stajališta nisu povezana s Portalom i njegovim novinarima.