top of page

Pjesmatika - Kule od karata 2


Što sad?

Što ću sad kad nisam dovoljno snažna,

ni dovoljno jaka ni dovoljno važna

da okrećem glave i mijenjam pejzaže

krvlju naslikane zemljom koja laže

i tvrdi da je dobro to što dobro nije

i trudi se jedino da istinu skrije?

Što da radim sada kada nisam bitna?

Kada shvatila sam koliko sam zapravo sitna?

I koliko rulja može biti jaka

kad napadne mnoštvom u okrilju mraka?

I nije ta rulja ono što me gazi,

već ljudi što pored nas šeću na stazi

na glavnom trgu, a nitko ne dolazi.

Apatični ljudi najgori su vrazi.

I to je naš poraz, empatija što tone,

odraz sistematske državne kolone.

Proizvodi društva i proizvodi škole

što davno ih je ostavila bez srca i bez volje.

To je naše društvo i naša dilema,

što u ovome sistemu za nas mjesta nema

i dok god na nas pse puštaju sa lanca

tu bit će normalno mrziti stranca.

Nije bitno tko sam, štoviše sam nitko,

jer za takve stvari preda mnom dal brine itko?

Bitno je da ne spadam u prihvaćenu stranu,

pa se u meni odmah ima tražit manu.

A ako se u meni igdje nađe krasta?

E tu se i napada, pa još veća rana nasta.

Lutam i gradim kule od karata,

tako su me učili i samo to i znam,

a onda se čude kada mračni dan,

kišan i bolestan, zapuše i sruši

sve što mi je u duši,

što je htjela izgraditi.

Preostaje mi samo vaditi

krhotine, nasumične igrače.

Igram na lotu, ja sam gubitnik sreće,

ti si pobjednik. Ti si uskličnik!

Vrijeme teče, ja se srećem

sa životom kao odmetnik

i krećem kroz neke nove kapije

koje mi zatvaraju pred očima.

Daj mi je, da nije, da mi je

pustinja u meni presušila izvor.

Da se napijem? Nije isto.

Nestalo je ono blisko.

Ližem poraze, brišem obraze.

Kraj mene sjene prolaze.

Kakvih namjera?

Ljudi dolaze i odlaze,

kovatelji zavjera.

U meni kipi, u meni se pjeni,

ali ne isparava.

Gubim se u magli suza,

kiše što ne jenjava.

Zaglušujuća, neprestana dernjava.

Bujica riječi koju ne mogu

da urazumim, da spriječim,

samo dodir je utjeha, samo dodir liječi.

Tvoja duša i moja.

Žao mi je, nikakve koristi od mene.

Možda sam ti stojeć pokraj navukla probleme.

Možda bi prošo bolje da si bio sam,

ali znam, reko si mi, takav dan je svaki dan

tebi koji živiš u strahu.

Strah je sveprisutan, strah guši,

izvana štiti dok te ruši iznutra.

Nadam se, htjela sam, izgradit bolje sutra,

za tebe, za sebe i sve one koji dolaze.

Strepim da me ovakve stvari ne poraze.

Voljela bih da mjesto toga učim

kako tebe i one pred nama vratit kući

bez boli, svjesne, u jednom komadu,

da, čak i tu djecu što kradu

osmjehe sa naših lica

i na svoje ih stavljaju iz pošalica.

Ne mogu da se ne zapitam

dok kroz sjećanje na to skitam

tko je njima to usadio, takvu mržnju urodio,

čime je to uradio?

I kako da posegnem i iščupam

taj otrovni korov iz rupa

onih što će sutra biti mladi ljudi,

jer struka mi ne nudi odgovor.

Jutro u meni budi nove suze, novi izazov,

a srce još jednom spremno traži pogovor.


Prividno nova pjesma

Ovo je prividno nova pjesma U kojoj nema ništa nova Sve u njoj je već rečeno Preko nekih drugih slova U prividu ove pjesme Ipak stoji nešto novo Jer složio prije nije Nitko ovim redom ovo. Trebala bih nešto kazat Al što ak to krivo kažem? Ne želim lagat, oči mazat Pa pišem staro da ne lažem. Što pjesmom točno želim reći Pravo ne znam niti sama Dolaze mi neke riječi Pa ih slažem, jer sam dama. Zapravo nije ni bitno Što ja u njoj rekla jesam Jer je ipak ona samo Prividno nova pjesam.

Kojeg smisla ima u besmislu?

Kojeg smisla ima u besmislu? Rime bez štime su prazne riječi. Logika i razum liječi, Ritam u uhu, u glavi sol. I srce u sluhu takve prakse priječi I ne da da rimujem bol sa vol, Htjenje sa mnijenjem, samoću sa hoću, Ni druge verzije problema. Koza u glavi liže sol, a moja su usta nijema.



Kommentare


bottom of page