Svjetski dan dijabetesa obilježava se 14. studenoga svake godine, na datum rođenja sir Fredricka Bantinga, jednog od „izumitelja“ inzulina. Inzulin je, kao terapijska molekula, prvi puta iskorišten 1922. godine, a otada je doživio bezbroj modifikacija koje su poboljšale njegovu učinkovitost te je uz njega osmišljen čitav niz drugih lijekova koji se koriste u terapiji dijabetesa. Uzimajući u obzir da je od početaka terapije dijabetesa prošlo skoro sto godina, mnoge će iznenaditi činjenica da su danas inzulin i ostali oblici terapije dijabetesa nedostupni velikom broju oboljelih širom svijeta. U nastavku članka bit će govora o osnovama patofiziologije dijabetesa, tipovima dijabetesa i rizičnim čimbenicima te djelatnosti Međunarodne dijabetičke federacije.
Što je dijabetes?
Dijabetes melitus ili šećerna bolest je kronična metabolička bolest u kojoj se zbog relativnog i/ili apsolutnog manjka inzulina značajno povisuju koncentracije glukoze u krvi. Inzulin je hormon kojeg luče β-stanice Langerhansovih otočića gušterače i čija je uloga, između ostalog, poticati unos molekula glukoze u stanice mišićnog i masnog tkiva (najčešće nakon obroka kada je i najveće lučenje inzulina) i na taj način održavati normoglikemiju (normalnu razinu glukoze u krvi). Povišena koncentracija glukoze u krvi dovodi do poremećaja u metabolizmu ugljikohidrata, ali i masti i proteina koji dovode do promjena na razini cijelog organizma.
Kod dijabetesa tipa 1 inzulin se proizvodi u malim količinama ili gotovo nimalo kao posljedica nepovratnih oštećenja stanica Langerhansovih otočića. Podloga bolesti najčešće je autoimuna, odnosno javlja se imunosni odgovor usmjeren prema vlastitom tkivu, u ovom slučaju na različite komponente β-stanica Langerhansovih otočića gušterače. Većini oboljelih bolest se dijagnosticira još u djetinjstvu, a ulogu u razvoju bolesti definitivno imaju i geni.
Patogeneza dijabetesa tipa 2 gotovo je u potpunosti oprečna tipu 1. Kod DT2 stvaranje inzulina je normalno ili čak povećano, ali se javlja inzulinska rezistencija, odnosno inzulin slabije djeluje na periferna tkiva na koja bi trebao djelovati. Tip 2 se može pojaviti i kod djece i mladih, ali najčešće se dijagnosticira nakon 30. godine života. Uz starost, kao rizičan čimbenik često se navodi i pretilost i to posebice visceralna pretilost (još poznata kao i abdominalna, odnosno pretilost u predjelu trbuha). Prema literaturi 80-90% ljudi s dijabetesom tipa 2 je pretilo.
Gestacijski ili trudnički dijabetes pojavljuje se kod 1-2% trudnica zbog pojačanog lučenja hormona posteljice koji izazivaju inzulinsku rezistenciju, a time i povećanu potrebu za inzulinom. Kada organizam trudnice ne uspije proizvesti dovoljno inzulina da zadovolji povećane potrebe, razvija se gestacijski dijabetes. Svaka trudnica bi, prema uputi liječnika nakon 24. tjedna trudnoće, trebala napraviti OGTT (test oralne tolerancije glukoze) kako bi se vidjelo postoji li poremećaj tolerancije glukoze, odnosno gestacijski dijabetes. Bolest najčešće nema nikakve dugoročne posljedice ni na majku ni na dijete, prolazi nakon poroda, a jedine komplikacije koje se mogu razviti su posljedica neodržavanja normalne razine šećera u krvi, odnosno nepridržavanja preporuka stručnih osoba.
Dijagnostika dijabetesa
Neovisno o tipu dijabetesa, glavni simptomi su uzrokovani hiperglikemijom (povišenom razinom glukoze u krvi); povećano mokrenje i žeđ koje dovode do smanjenog sistemskog tlaka i dehidracije. Takvi simptomi mogu dovesti do opće slabosti i malaksalosti. Zbog povećane razine glukoze u krvi, pacijenti mogu imati probleme s vidom te biti skloni različitim oportunističkim infekcijama. Pacijenti s dijabetesom tipa 2 najčešće su asimptomatski te se njihova bolest najčešće otkriva slučajno, prilikom sistematskog pregleda.
Prvi znak koji može upućivati na poremećaj tolerancije glukoze je povišena koncentracija glukoze natašte. Ukoliko dođe do takvog nalaza, sljedeći korak je test oralne tolerancije glukoze. Pacijentu se izvadi krv, izmjeri glukoza, a zatim mu se da koncentrirana otopina glukoze koju mora popiti unutar 5 minuta. Ako je u pitanju trudnica glukoza se ponovno mjeri nakon sat pa ponovno nakon sat, a kod ostalih ljudi samo nakon dva sata. Očekivani nalaz je početni porast glukoze koja se nakon dva sata vrati do normalnih vrijednosti. Povišena glukoza nakon dva sata ukazuje na prisutnost neke vrste dijabetesa.
Još jedan koristan laboratorijski parametar koji se koristi u praćenju dijabetesa je koncentracija glikiranog hemoglobina (HbA1c). Hemoglobin je protein sadržan u crvenim krvnim stanicama (eritrocitima). Hemoglobin na sebe prima molekule glukoze i na taj način postaje glikiran. Što je veća koncentracija glukoze u krvi, hemoglobin je više glikiran, a kako eritrociti u krvi žive u prosjeku 120 dana, koncentracija glikiranog hemoglobina može nam dobro pokazati kakav je bio glikemijski status svakog pacijenta u protekla 4 mjeseca. Dijabetičarima se preporuča određivanje glikiranog hemoglobina najmanje dva puta godišnje.
Svjetski dan dijabetesa
Ove godine tema svjetskog dana dijabetesa je Access to Diabetes Care. Milijuni dijabetičara nemaju pristup osnovnoj terapiji, a potrebna im je kontinuirana briga i potpora da se nose sa svojim stanjem i izbjegnu komplikacije kojih ima mnogo. Jedne od najgorih akutnih komplikacija dijabetesa koje često završavaju smrću su hipoglikemija, dijabetička ketoacidoza, laktatna acidoza i hiperosmolalna koma, dok su kronične često posljedica oksidacijskog stresa i uključuju retinopatiju, nefropatije, neuropatiju, moždani udar i ishemijske bolesti srca.
Cilj je Međunarodne dijabetičke federacije doprinijeti svijesti društva o dijabetesu i njegovim posljedicama. Moramo također i osvijestiti rizične faktore za dijabetes, posebice tipa 2, od kojih su neki starija dob (40 g. i više), pretilost, pozitivna obiteljska anamneza (srodnici prvog stupnja oboljeli od šećerne bolesti), smanjena tolerancija na glukozu, tjelesna neaktivnost, visoki krvni tlak, povišene vrijednosti triglicerida i snižene vrijednosti HDL kolesterola, te žene koje su za vrijeme trudnoće imale gestacijski dijabetes. Međunarodna dijabetička federacija napravila je ove godine test za procjenu rizika od dijabetesa tipa 2, koji kratko traje, ne traži nikakve detaljne podatke, a može dosta pomoći u procjeni rizika (https://www.idf.org/type-2-diabetes-risk-assessment/). Osobe s povećanim rizikom bi se definitivno trebale obratiti svom obiteljskom liječniku, a neke od mjera prevencije uključuju pažljiviji režim prehrane i više tjelesne aktivnosti.
Svatko od nas može započeti informiranjem sebe i svojih bližih, dok bi cijelo zdravstvo i Svjetska zdravstvena organizacija trebali nastojati omogućiti pravilnu zdravstvenu njegu oboljelima u cijelom svijetu.