Taoizam u Japanu


Taoizam (poznat kao i daoizam) naziv je za skup vjerskih i mislilačkih učenja koji se temelje na osnovnom pojmu Tao.

Pojam Tao proizlazi iz čitanja hanzija (kineskog znaka) i najčešće se prevodi kao ''put''. Osnovna ideja jednog od utemeljitelja taozima (Lao Tsi) jest nužnost harmonije između prirode i čovjeka. Takav način razmišljanja i tumačenja čovjekovog postojanja znatno je utjecao na mnoge kineske kulture, a poslije se proširio i po drugim dijelovima istočne Azije (Koreja i Japan). Njegovo širenje se većinski dogodilo slučajno i indirektno, najčešće kao utjecaj na praznovjerne obrede, a tek djelomično kao jedan od stilova zen budizma. (I.K.)


Širenje Taoizma prema Japanu

Tijekom Nara i Heian perioda, u Japanu dolazi do velikog utjecaja kineske kulture, a s time počinje širenje, odnosno utjecaj taoizma na već postojeće narodne religije ili na razna narodna vjerovanja. Velik problem toga bio je to što nisu mogli objasniti što je uopće taoziam sam po sebi, stoga su preuzeli neke od motiva i načina, te ih prisvojili u različite kultove, obrede, koncepte i slično.



Taoizam je kombinacija mnogih aspekata, a neke od njih su se prenijele u Japan; osim Laozi i Zhuangzi filozofije, taoizam prožima: popularno proročanstvo, kozmologiju apokrifa, doktrine ying i yanga te Pet Faza/elemenata (Kohn, 1995). Taoizam ima svoju hijerarhiju, skulpture i institucije, bogove, pravila ponašanja, ritualne obrede i slično. Međutim, ništa od toga, za razliku od Koreje, nije stiglo u Japan osim pojedinih motiva i kojeg rituala. Prema Kohnu (1995.), Kōshin-shinkō kult je jedan od najočitijih i najpoznatijih primjera taoizma u Japanu, iako je njegovo djelovanje danas potpuno budistički. Još neki od primjera pravog taoizma u Japanu jesu razne tehnike za dugovječnost, zdravlje i duhovno stanje. Na taj način taoizam se prilagodio japanskoj kulturi i postao dijelom nje.

Osim toga, postoje primjeri citiranja taoizma koji su izgubljeni u Kini, ali su opstali u Japanu (Ishihara&Levi, 1968.). Taoizam možemo podijeliti na tri ''vrste'': struju filozofije, Ying/Yang koncept i taoizam kao religiju, koja se razvila u Kini srednjih godina, te je oduvijek bila povezana sa tradicionalnom medicinom i s kineskim budizmom.


Kōshin-shinkō kult

Na pedeset i sedmi dan kineskog kalendarskog ciklusa od 60 dana, događa se ritual čiji običaji sežu još u doba zapisa kineskog taoista Ge Honga, Baopuzi (''He who holds simplicity''). Vjerovalo se da se u čovječjem tijelu nalaze tri crva (jap. Sanshi) raspoređena po gornjem, središnjem i donjem dijelu tijela. Njihova uloga bila je da žive u čovjeku i prate njegovo ponašanje i djelovanje. Na dan kada se sedmi simbol (kō) u kineskom zodijačkom sustavu preklopi s devetim (shin) , odnosno na kōshin dan, vjernici koji smatraju da nisu dobro činili za vrijeme koje su Sanshi živjeli u njima, provode apstraktno cijelonoćno bdijenje radi svoje dugovječnosti. Razlog iz kojeg su to činili jest taj što crvi ne mogu napustiti tijelo čovjeka ukoliko ono ne zaspe. U suprotnom, na tu noć napuštali bi tijelo i odlazili bogovima na nebo kako bi predali svoja izvješća. Čovjek koji nije činio dobra, ili je na bilo kakav način bio loš, biva kažnjen raznim teškim bolestima, odnosno skraćivanjem života. Vjeruje se da je Sashin koncept u Japan stigao preko Koreje u osmom stoljeću, a tijekom desetog stoljeća se redovno odvijao na Carskom dvoru s naglaskom na samog cara, poput kakvog velikog obreda odnosno banketa. Tek tijekom 11. ili 12. stoljeća, smatra se da, pod utjecajem Puta Yingyanga, poznatog pod nazivom Onmyōdo, postaje sastavljenim zapisom obreda. Hiroshi (2006.) napominje kako je u drugoj polovici 15. stoljeća dodan budistički izvještaj pod naslovom: Kōshin-engi ("Kōshin Origins"). U njoj se među predmetima obožavanja navodi Shōmen Kongō (sveti Jaksa, poznat po obrani od bolesti), Kannon i Amida. Ovdje je nastao budistički kult Kōshin te se tijekom razdoblja Edo počeo širiti među populacijom. Na taj način nastavile su se formirati pobožne skupine Kōshin, s velikim brojem dvorana i spomenika. S time Koshin polako postaje budističkim obredom, više nego taoističkim.


Onmyōdo Onmyōdō je tradicionalna japanska prirodna znanost, čije se podrijetlo temelji na kineskoj filozofiji yin i yanga, a u Japan je stiglo tijekom 5. i 6. stoljeća, preko Koreje, zajedno s budizmom i konfucijanizmom. Točke poput ''Religijskog taoizma'' i kasnije ''Filozofije taoizma'' uvelike su utjecali na japanske ideologije i religije. Međutim, taoizam kao institucionalizirana religija nikad nije stekla pratitelje u Japanu. Na mnoge prakse u prirodnim znanostima i kozmologiji utjecao je taoizam, budizam pa čak i šintoizam, te su oni međusobno evoluirali u Onmyōdō ''sistem'' krajem sedmog stoljeća. Onmyōdō u doslovnom prijevodu znači primjenjivanje odnosno umjetnost ying i yanga. Prema japanskoj kronici Nihonshoki (720.) korejski naučnici prenijeli su kolekciju poznate kineske literature u Japan, na dvor povijesnog cara Keitaija. Nedugo nakon toga mnogo elemenata kineske filozofije, pa tako i taoizma, provedeno je kroz Japansku povijest. Primjerice, Nihonshoki (720.) navodi kako se 602. g. korejski budistički svećenik Kanroku predstavio dvoru carice Suiko, zajedno s najnovijim almanahima i knjigama o astrologiji, geografiji i magiji. Nešto kasnije, princ Shōtoku (574–622), Suikov nećak i namjesnik, odabrao je boje odora u njegovom sustavu civilnih činova na temelju Onmyōdō simbolike. Mnogo je takvih primjera u japanskoj kulturi i povijesti čiji izvori zapravo potječu od kineskih filozofija poput taoizma.


Sličnosti sa šintoizmom

Proučavajući put taoizma prema Japanu, primijetili smo kako se nije mnogo toga prenijelo u cjelini, već su se izvlačili fragmenti koji su odmah ili kasnije utjecali na već postojeće struje. Ni danas taoizam kao kompletna religija, odnosno filozofska ideologija, ne obitava na prostorima Japana, koliko na prostorima same Kine i Koreje. Mnogo se rituala povezalo s taoističkim mislima, ali samo neke su ostale bitne čak i danas, poput spomenutog Koshin kulta i Onmyodo sistema koji su se, između ostalog, gotovo redovno nadograđivali. Također, možemo zaključiti kako je i budizam imao jednak, ako ne i veći, utjecaj na ove raznolike obrede i kako nisu postojala striktna ograničenja između ideologija. Vjerovali su u ono što su smatrali da je najispravnije, kombinirajući tako mišljenja među motivima i stavovima. Nadalje, taoizam dijeli jedan od najbitnijih značajki s učestalom japanskom religijom šintoizma. Temeljni princip šintoizma i taoizma je isti, ali se tumači na nešto drugačije načine. M. A. Sherlock (2016.) u svom blogu navodi sljedeće: ''Osnovno načelo daoizma, koje dijeli sa šintoizmom, ima naglasak na metafizičkom Putu, međutim, za razliku od šintoizma, daoizam taj put vidi kao sveobuhvatan i nesposoban za opis. S druge strane, šintoovski princip antropomorfizira u obliku nediferenciranog božanstva, koje na kraju rađa daoistička načela yin i yang, opet antropomorfizirani u likovima Izanagija i Izanamija. Šinto, za razliku od anarhističnijeg daoizma, na kraju je postao državna religija, a time je poprimio imperijalnu komponentu koja u taoizmu nema.'' Dakle, nema sumnje da je taoizam imao bitan utjecaj na šintoizam. Taj utjecaj može se svjedočiti u mnogim načelima; u ceremoniji pročišćenja, primjena talismana i amajlija i, što je najvažnije, u samom Kanjiju koji se koristio za njezino definiranje (Shindo). Oba naziva za šintoizam i taoizam dijele isti par Kanjija (神道) što u doslovnom prijevodu znači duhovni put.