Tarantula. Ne tako otrovan pauk, no uz njega se vežu mnogi zanimljivi fenomeni. Među njima je i taranta ili tarantizam. Naziv je nastao 1374. prilikom manifestacije u malom talijanskom mjestu zvanom Alix-la-Chapelle. Laički objašnjeno, radilo se o plesnoj maniji, o kugi plesa koja je prerastala u sumanuti vrtlog pokreta u kojeg bi promatrači bili uvučeni i gdje bi zatim plesali do smrti. Sve bi počelo s jednim plesačem kojemu bi se polako pridruživali nekad desetci, nekad stotine ljudi. Prijatelji i obitelj bi u očajničkim pokušajima odvajanja zaraženih pojedinaca njima lomili ruke ili noge. No, usprkos boli, plesači su se opsesivno i mahnito pokušavali vratiti u plesni krug. Nakon nekog vremena malaksali bi padali na pod. Njihova bi se tijela nadula, a upaljeni mišići rasplamsali. Udarcima, vezanjem ili pritiskom na udove ljudi bi iscrpljenim plesačima pokušavali olakšati nezamislive bolove i agoniju dok naposlijetku ne bi umrli.
Prema talijanskoj narodnoj predaji, uzrok svemu bio je ugriz pauka tarantule čiji bi otrov u čovjeku izazvao čudne grčeve, po čemu je fenomen i dobio ime, no zanimljiva je stvar da je plesna manija fenomen koji se bilježi još od 7. stoljeća diljem Europe, ali i izvan nje. Najbitnije, izvan dosega pauka tarantule. Poznata i pod nazivom koreomanija i ples sv. Vida, ovo je fenomen koji bi često pratio druge zaraze, pa i crnu kugu. Po tome je jasno zašto je najizraženiji bio upravo tijekom srednjeg vijeka. Ono konzistentno je da bi pratio razdoblja drugih epidemija i stresa, što je i razlog mog povlačenja ove teme jer smo upravo usred jedne takve.
Što, dakle, znamo o toj maniji i kako hvata ljude u svoj neobičan ritam? Hoćemo li i mi iznenada izaći na trg i početi nekontrolirano plesati do smrti?
Prema Sibili Petlevski, doktorici filoloških znanosti i profesorici Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na čijem sam seminaru nedavno imala priliku sudjelovati, još smo daleko od potpunih odgovora.
Glavni simptom plesne manije neurološki su poremećaji pokreta, a smatra se da se zaraza širila putem ljudima urođenog socijalnog, fiziološkog i psihološkog mehanizma uzajamnog oponašanja. Često se to događalo tijekom ili neposredno nakon vjerskih skupova i procesija, kada su ljudi u transfiksiranom stanju uma. Ne znajući kako reagirati na fenomen, plesačima bi okolnici vrlo brzo pridružili glazbu. Na zaražene su djelovali određeni instrumenti poput trube, bubnjeva, frule i violine, a izraženim trzajima reagirali bi na krive note. Pretpostavka je bila da bi glazba i kretanje zaveli promatrače dovodeći ih u stanje transa, gdje bi se zatim pridruživali plesnom krugu. Problem je u tome što je plesna kuga djelovala i na one slijepe i one gluhe, a uostalom, pokret je došao prije glazbe kako to, vjerovali ili ne, obično biva.
Pokret je zanimljiva stvar za koji ne možemo točno reći kada je namjeran, a kada ne, jer se sam impuls u našim živcima rađa nekih 300 milisekundi prije naše pomisli na njega. Kada smo krenuli lupkati nogom ili digli ruku da se počešemo? Svakako puno prije no što smo toga bili svjesni.
Ipak, ovaj fenomen vjerojatno dugujemo našoj mašti, sugestivnosti i psihi, jer naime, što više čovjek zna i misli o plesu i u što opuštenijem je stanju uma, to se više njegovi moždani valovi mijenjaju nalik onima tijekom samog plesa, čak i kada je tijelo potpuno mirno pa se ne treba čuditi kad mozak nakon vremena pošalje poruku našim živcima da se upustimo u pokret.
Iz ovog fenomena rođen je ples tarantela, simbolično plesan u Ibsenovoj Nori kao ples slobode i davanja oduška, jer je tarantizam viđen kao potpuno oslobođenje energije i emocije bez zadrška.
Fenomen manije plesa posljednji je put zabilježen 1959. U Italiji, a snimke tog fenomena možete pogledati dolje.