Dragi čitatelji Enovuma, prije svega pozdravljam sve nove čitatelje koji su došli podržati ovu mladu inicijativu. Obećavam da nećemo stati s objavama te da ćemo sljedeću akademsku godinu povećati kontinuitet!
Nadolazeću akademsku godinu odlučio sam posvetiti tržištu kapitala i njegovom djelovanju, stoga smatram da nema boljeg mjesta za početi, nego na temi mirovinskih fondova i njihovog funkcioniranja. Ovaj članak se temelji na mom razmišljanju o budučnosti mirovinskih fondova.
Kao referentne primjere uzeti ću američke mirovinske fondove iz jednostavnog razloga jer sam o njima našao najveći broj podataka te jer sam pomoću njih potvrdio svoja razmišljanja. Sljedeća tabela (podaci su iz Bank of America) pokazuje raspodjelu prinosa na svjetskim tržištima s fiksnim prihodom od 1997. godine.
Sada idemo otkriti zašto sam članak nazvao: "Zašto su mirovinski fondovi predodređeni da postanu insolventni."
Godina je 1997. više od 70% globalnog tržišta fiksnih prihoda (tržište obveznica) dalo je između 5% i 10% kamata(povrata). Do 2008. godine više od 40% globalnog tržišta fiksnih prihoda ostvarilo je više od 5% kamata. Danas manje od 5% globalnog tržišta fiksnih prihoda donosi više od 5% kamata, a 70% manje od 2,5% kamata.
Većina javnih mirovinskih fondova pretpostavlja očekivani povrat na svoja uložena sredstva od oko 7,5% kamata, ovo je bitan podatak. Kako bi izračunali omjere nedostatnog financiranja. Povijesno gledano, mirovinski fondovi preferirali su ulaganja s fiksnim prihodom u odnosu na dionice zbog njihovog predvidljivijeg prinosa i ugleda za niži rizik jer mirovinski fondovi po svojoj prirodi ulažu u niskorizična ulaganja. Međutim, kako je detaljno prikazao grafikon, dostizanje 7,5% povrata od fiksnog dohotka danas je praktički nemoguće jer da dobijemo takav povrat morali bi uložiti u apsolutno najgoru imovinu na cijelom svijetu. Čak i tada, to vjerojatno nije dovoljno ili možete uložiti u... Tko prati poslovne vijesti shvatit će.
Time se mirovinskim fondovima ostavlja nekoliko alternativa osim dionica. Nije iznenađujuće da su mirovinski fondovi otišli s gotovo 100% uloženih u fiksni prihod u 1950-im godinama na otprilike 70% uloženih u korporativne dionice i investicijske fondove danas.
Izvor podataka: Federalne rezerve
Prosječni godišnji prinos na S&P 500 u posljednjih 40 godina iznosio je oko 9,4%, kada se dividende reinvestiraju. Kao takvi, mirovinski fondovi mogu pouzdano tvrditi da mogu ispuniti svoju pretpostavku povrata od 7,5% tako što se u velikoj mjeri oslanjaju na povrate kapitala i ponovno ulaganje dividendi.
Međutim, bez reinvestiranja dividendi, prosječan 40-godišnji godišnji prinos na S&P 500 pada na samo 4,5%, što je znatno ispod 7,5% potrebnih mirovinskim fondovima.
Mirovinski fondovi svake godine moraju raspodijeliti određenu dobit i zbog nedovoljno financirane prirode uskoro će isplatiti više nego što dobiju. Ukratko nemaju dovoljno sredstva da ulože sve dividende. Nadalje, svaki put kad dionice imaju negativnu godinu, a mirovinski fondovi moraju isplatiti dio svog portfelja kako bi izvršili godišnje isplate, oni se dalje odvajaju od prosječnog godišnjeg prinosa od 9,4% na S&P 500.
Priroda mirovinskih fondova znači da je mnogo vjerojatnije da će dobiti dugoročni kapital i približiti se godišnjoj stopi od 4,5% S&P 500 od stope od 9,4%. To će se sve više pojavljivati jer se problem nedostatnog financiranja prirodno razvija u problem solventnosti u nadolazećim desetljećima.
Osim ako se prinosi s fiksnim prihodom povećaju za nekoliko postotnih bodova više, ili ako se državni i lokalni porezi dramatično povećaju kako bi se umanjio problem nedovoljnog financiranja, javni mirovinski fondovi s fiksnom naknadom namijenjeni su insolventnosti.
Naravno, ako bi kamatne stope porasle dovoljno visoko kako bi se mirovinski model učinio održivim, onda bi uslijedila financijska kataklizma s druge strane jer dužnici ne bi mogli plaćati svoje dugove. Stari dobri dvosjekli mač...
*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.