Svaki sport ima svoja posebna priznanja, ali Olimpijske igre predstavljaju ono kojemu streme
gotovo svi sportaši na zemaljskoj kugli. Zlato na olimpijadi predstavlja zapis u povijest, a tko je
osvoji postane, barem djelomice, besmrtan. Motivacija svakoga pojedinca stoga je na
maksimalnoj razini. Ono što se smatralo izvanljudskim sada postaje moguće, a na svakim igrama
svjedočimo brojnim trenutcima koji su na papiru zvučali neostvarivo. Jednom od tih trenutaka
svjedočili smo nakon 113 godina – borba za tenisko zlato u parovima vodila se između
sunarodnjaka. Hrvati protiv Hrvata.
Mate Pavić i Nikola Mektić vjerojatno su i prije početka turnira bili glavni favoriti za zlato. U
čitavoj sezoni zabilježili su svega pet poraza, a već su s lakoćom osvojili Wimbledon, što je po
Paviću prestižnije dostignuće. Ipak, kao što smo vidjeli na primjeru šokantnoga poraza Novaka
Đokovića u polufinalu pojedinačne konkurencije, status favorita ne znači ništa. Na putu do
finala morali su pobijediti velike teniske figure, poput Marcela Mela (u našim prostorima
najpoznatiji je po svojoj uspješnoj suradnji s Ivanom Dodigom) i Keija Nishikorija, vrhunskoga
igrača u pojedinačnoj konkurenciji. Iznenađujuće, jedina prava prijetnja do finala bila je manje
spektakularna kombinacija, Musetti/Sonego, što pokazuje koliko igra parova može ovisiti o
nekoliko trenutaka dobre ili loše sreće. Nekoliko ključnih trenutaka na turniru bilo je
prelomljeno činjenicom da su Pavić i Mektić jedna od rijetkih (i pritom uspješnih) kombinacija
na Touru sastavljenih od sunarodnjaka. Drugi parovi takvoga profila, poput Herberta i Mahuta,
nisu ono što su nekada bili, što se pokazalo njihovim ranim ispadanjem iz turnira.
S druge strane, Čilić i Dodig nisu imali takve prednosti. Iako je riječ o najboljim prijateljima, broj
mečeva koje su odigrali zajedno mogu se izbrojati prstima ruke. Unatoč tome, ne može se
zanemariti da je Dodig jedan od najboljih igrača parova protekloga desetljeća (ove je godine s
Polašekom osvojio Australian Open, a na putu izbacio upravo Pavića i Mektića). Čilić nema takvo
iskustvo u parovima, ali proteklih je godina u Davis Cupu pokazao da je i u njima iznimno
sposoban. Mogli bi ga nazvati i iznenađenjem turnira jer njegova forma još od finala Australian
Opena 2018. nimalo nije na poželjnoj razini. Ipak, Čilić je na Olimpijskim igrama bio motiviran,
precizan na gotovo svakoj lopti i u ključnim poenima razmišljao je pametno. Njegova je kemija s
Dodigom uspješno nadomjestila bilo kakav taktički manjak koji bi bio prisutan u parovima s
malo zajedničkoga iskustva. Možda bi u pojedinačnoj konkurenciji imao veći uspjeh da u
drugome kolu nije igrao protiv izvrsnoga Pabla Carrena Buste, koji je kasnije svladao Đokovića u
borbi za brončanu medalju.
Obje hrvatske kombinacije došle su do finala s tri rutinske pobjede i samo jednim zahtjevnim
susretom. Za zlatno odličje borila su se četiri prijatelja koja su toliko opušteno ulazila u finale da
su noć prije meča zajedno snimali humoristične promo-materijale. Unatoč tome, kvaliteta igre
na terenu bila je naprosto nevjerojatna. Prvi je set bio obilježen dominacijom Pavića i Mektića,
što je odgovaralo očekivanjima javnosti. Čilić i Dodig suprotstavili su se svim predviđanjima i
nakon toga odigrali svoj najbolji set na turniru, a o pobjedniku je morao odlučiti super tie-break.
Tada je na scenu praktički samostalno nastupio Mate Pavić i odvukao sebe i Metkića do zlatne
medalje, a time je i više nego opravdao prvu poziciju na kojoj se nalazi na ATP rang-listi parova.
Finale se uspostavilo kao preslika onoga što smo kod finalista vidjeli u svakome susretu na
olimpijadi. S jedne strane nalazila se impresivna uvježbanost najboljega para na svijetu, a s
druge mješavina iskustva i nevjerojatne snage volje.
Tjedan dana nakon finala, teško je nabrojati sve uspjehe hrvatskoga tenisa kojima smo svjedočili
proteklih godina. Pavić, Mektić, Čilić i Dodig osvojili su sve što se u tenisu može osvojiti. Svatko
od njih ima osvojen barem jedan ATP 250, 500 i 1000 turnir, Grand Slam, Davis Cup, a sada i
olimpijsku medalju. Protekli je tjedan bio kulminacija polaganoga uzdizanja Hrvatske do statusa
prvoklasne teniske nacije. Ovakav uspjeh mogao bi biti veliki poticaj daljnjem napredovanju
teniske infrastukture u državi, a time i pravilnome zbrinjavanju mladih tenisača. Na kraju
krajeva, vrijeme će sve pokazati, a uskoro nas možda dočeka novo tenisko čudo.