Prijatelji su najbolji lijek za vaš breakdown... Ili možda ne?
Iako se ovogodišnja Poduzetnička akademija pokazala kao vrlo uspješan projekt, to se ne može reći i za slavlje koje je uslijedilo nakon nje. S obzirom na to da živim u Sisku, tijekom večeri su uslijedile brojne kalkulacije vezane za odlazak kući vlakom, međutim, prijatelji su presudili, a kazna je bila putovanje prvim jutarnjim vlakom. U drugom dijelu serijala članaka „Dobar dan počinje dobrim breakdownom“ reći ću nešto više o toj kobnoj večeri koju sam više-manje proveo na kauču, jer su me spomenuta kalkuliranja dovela do toga da sam u relativno kratkom roku u sebe unio znatno veću količinu etilnih supstanci, nego što bih to inače učinio tijekom cijele večeri. Također, dragi kolege, ako imate bilo kakvih audiovizualnih dokaza vezanih uz moj umjetničke izričaje, molim vas da ih zadržite kao uspomenu na mene i da mi ne kvarite moju buduću karijeru. Predlažem da krenemo u ispovijest No. 2.
Mjesto radnje: Brvnara. Vrijeme radnje: 20.00 sati. Nakon polusatnog pješačenja i spiralne putanje koju smo poduzeli kako bismo stigli na navedenu destinaciju, koja se inače nalazi 100 metara zračne udaljenosti od Westina, dočekalo nas je sve ono što jednu feštu čini feštom. Prijatelji, prije svega. Uz klasičnu večeru koja se sastojala od sočnih i slasnih narezaka, neizostavan dodatak bilo je pivo i štrukani pelin, moje najdraže piće. Za one koji nisu probali štrukanac, toplo preporučam. Raspašoj može početi, a samim time i višesatno razbacivanje po hladnom betonskom podiju unutar toplih drvenih zidova. Sve bi prošlo u redu, i moj plan da odem zadnjim vlakom kući u mekani krevet, da nije bilo tih istih prijatelja kojima posvećujem ovaj članak. Dragi prijatelji, nemojte mi zamjeriti na ovoj opasci, ali vaša želja da ostanem odvela me u ponor. Međutim, onda se desio „Loco, loco“ i večer je krenula u sasvim suprotnom smjeru. Ovdje bih prije svega istaknuo svoje drage kolegice iz uredništva i svojevrsne muze M.B. i I.K. s kojima sam održao nezaboravan nastup za ekipu. Postavlja se pitanje je li to bio nastup ili samo puko razbacivanje na taktove Uraganki i lake note njihove eurovizijske pjesme. Prosudite sami, nećete pogriješiti. Ovime je počeo moj uspon, vrhunac i pad, a da vam budem iskren ni ne sjećam se kako je protekao ostatak večeri. Znam, znam, vjerojatno ste očekivali širokolisnu rubriku punu detalja, ali dogovor je bio: „Što se dogodi u Brvnari, ostaje u Brvnari“, a i sam sam u međuvremenu zaspao na kauču jer nisam više onaj mladić pun energije koji je mogao bančiti do jutarnjih sati. Nakon te večeri shvatio sam da sam postao umirovljenik po pitanju feštanja i da radikalna slavlja više nisu za mene. Moram priznati, malo me to deprimira, no dobra vijest je da sljedeće jutro nije započelo breakdownom, već srećom i zadovoljstvom što imam takve prijatelje i kolege uz koje ću se uvijek osjećati mlado, čak i kada se na jesen rastanemo i svatko izabere svoj smjer.
Dragi A.P., H.P., D.P., I.V., S.S., L.G., D.P., A.R., M.B., I.K. i ostali kojima nažalost nisam zapamtio ime (točnije, zaboravio sam ih, kao i većinu večeri), hvala vam na nezaboravnom projektu i iskustvu čiji ste bili dionici te se najiskrenije nadam da ovo nije kraj našem putovanju, nego da će ovakvih projekata i muštuluka biti još više. Nažalost, došlo je vrijeme da svatko ode svojim putem i da svatko izabere smjer koji ga zanima, no vjerujem da to ne znači da će naša druženja prestati. Iako nisam svakog dana u Zagrebu, a otkako je pandemije pojavio sam se u metropoli svega nekoliko puta, osjećam da smo se tijekom ovih kratkih, ali slatkih trenutaka povezali i da ćemo i dalje biti jednako loco, loco kao i do sada. Veselim se budućim projektima i suradnjama, a do tada sve što preostaje je da napišemo pokoji članak i da uživamo u svim čarima koje ljeto donosi. Usput, sretan mi rođendan!