Odnos između crkve i države je, od pojave kršćanstva, tijekom stoljeća doživio brojne izmjene i možemo ga promatrati kroz više različitih faza. Modaliteti crkveno-državnog supostojanja kretali su se od institucionalno-ingerencijskog jedinstva i sinergije do sekularne i sekularističke stroge izdvojenosti. Uzevši u obzir hipotezu kako je sekularnost - odvojenost crkve i države, temelj modernog i suvremenog društva, postavlja se pitanje gdje leže korijeni tom fenomenu?
RIM I RELIGIJA
Odnos religije i rimske države svoje korijene vuče od samih početaka svojega postojanja, pa je tako zanimljivo da prilikom nastajanja Rimske Republike kraljevsku palaču na uživanje dobiva rimski pontifex maximus - dakle prvosvećenik koji je, uz konzule i senat dobio dio kraljevskih ingerencija. Ne treba čuditi niti činjenica da je i Julije Cezar tijekom svojega uspinjanja na ljestvici magistratura vršio dužnost rimskoga prvosvećenika, a niti činjenica da se njegov posinak Oktavijan, car August na svojim spomeničkim prikazima volio dičiti također svojom ulogom pontifexa. U Rimskoj Republici, a tako niti u Rimskom Carstvu odvojenost crkve i države uopće nije postojala, a s velikim osvajanjima, državna religija postala je jednim od sredstava držanja u pokorništvu brojnih naroda Europe, Azije i Afrike. U tom kontekstu valja promatrati početak odnosa između Katoličke crkve i Rimskoga Carstva. Kršćanske su zajednice bile progonjene prije svega jer su odbijale dati počast carevu kultu, što je de iure bio izraz nepoštivanja državne religije, ali je de facto značio izraz nepoštivanja države. Progon kršćana imao je svoje različite uzroke, faze i intenzitete, a na svojevrstan način bio je i institucionaliziran. Iako su Milanskim ediktom prestali spomenuti progoni, proglašenjem kršćanstva kao državne religije, Rimsko Carstvo ostaje svejedno čvrsto povezano s religijom. Kršćanstvo je ubrzo potpuno preuzelo ulogu državne religije, a to je vidljivo već i iz odluka prvoga crkvenoga koncila u Konstantinopolu, na kojemu je unatoč prisutnosti gotovo svih prelata crkve, glavne odluke na koncu donosio i proglašavao car Konstantin Veliki osobno. Ovakva koncepcija institucionalnog jedinstva u kojem su biskupi i svećenici bili ujedno i službenici države bila je obrazac koji je nadživio Carstvo te su se prežitkom te koncepcije stvorili institucionalni, organizacijski i ideološki temelji sukoba koji će se odigravati između katoličkih poglavara i careva oko pitanja sukoba ingerencija. Crkva je bila jedina institucija koja je preživjela turbulentni prelazak iz kasne antike u rani srednji vijek te je, ako analiziramo to razdoblje ostvarivala svojevrsnu nadmoć nad državom, osobito ako uzmemo u obzir da su se kraljevi i carevi često legitimirali krunidbom od strane Petrova nasljednika, pri čemu svakako možemo izdvojiti franačkog kralja Pipina Maloga, ali i hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Ipak, nerazriješena pitanja ingerencija vrlo su brzo dovela do sukoba vladara i papa. Legitimacijski i ideološki je taj problem bio sasvim jasan uvidimo li da su vladari svoj suverenitet pripisivali milosti Božjoj, isto kao što se i papa pozivao da svoj autoritet nad vladarima ima jer je Božji namjesnik na zemlji. U ovom se vidu mogu promatrati i sukobi oko investiture pape Grgura VII. s njemačkim carevima i engleskim kraljem koji su se vodili diplomatskim, kanonskim i legislativnim putevima, a sukobi su, u trenutcima usijanja dovodili i do izravnih i neizravnih vojnih intervencija. Problem sukoba ingerencija tijekom srednjovjekovlja pokušao se riješiti više puta, no on je ostao permanentni problem koji je uvijek mogao izazvati tenzije, napetosti i srazove, najvećma u ovisnosti o personalnim karakteristikama aktera.
Opisani događaji vežu se za prvo razdoblje odnosa crkve i države po Thierryju Rembaudu. Ono je trajalo od 1. st. do 14. st. i u tom je razdoblju najizraženija dominacija crkve nad državnom vlašću. Sljedeće razdoblje traje od 14. do 19. stoljeća i obilježeno je razvojem predmodernih država-nacija, dok je treće i posljednje razdoblje odredila uspostava pravnih država, crkvenog prava i afirmacija ljudskih prava u 20. stoljeću.
KRŠĆANSTVO I POLITIČKI AUGUSTINIZAM
Nakon antičkog vremena, u kojem je postojala fuzija religije i politike jer su se u različitim narodima štovali različiti bogovi koji su vladali nad svojim podanicima, kršćanski je nauk napravio odmak, odvojivši dvije vlasti. Temelji za to su biblijski novozavjetni ulomci poput Mt 22, 21: „dajte caru carevo, a Bogu božje“. Krucijalan dio ovog perioda čine djela i misli Aurelija Augustina - pogotovo De civitas Dei, iz kojih, uz brojne interpretacije, proizlazi i pojam političkog augustinizma. On podrazumijeva odvojenost i neovisnost države i crkve, ali ipak se priklanja crkvenoj riječi kada se govori o duhovnim pitanjima te se ta iznimka iskorištavala kao izlika za uplitanje kršćanskog poglavara u državne poslove. Poput spomenutog pape Grgura VII. koji je smatrao careve svojim službenicima i ministrima te ih time de facto stavljao u ulogu podanika kojima je dana vlast od Boga, ali preko njega kao posrednika i vikara. Nauk političkog augustinizma ostao je nepromijenjen unatoč reformama koje su utjecale na unutarnji ustroj Katoličke crkve. Pokušaj da se razriješe sporovi između pape i cara donošenjem Wormskog konkordata 1123. godine i postavljanjem dvostruke umjesto laičke investiture te odricanjem vladara njihovih ovlasti u duhovnoj sferi, bio je tek privremeno rješenje jer je 1302. godine papa Bonifacije VII. ponovno obnovio politički augustinizam u buli Unam Sanctam, uslijed sukoba s Filipom IV. Lijepim, francuskim kraljem.
KATOLICIZAM, PROTESTANTIZAM, GALIKANIZAM
Drugo razdoblje odnosa između crkve i države, obilježeno je dijametralno suprotnim stavovima od onih koji su prevladavali za vrijeme augustinizma i to zbog uspostavljanja ideje o suverenosti država. Najznačajnijim fokalnim točkama ovoga razdoblja smatraju se Augsburški (1555.) i Westfalski mir (1648.), protestantska reformacija te pojava prvih masovnije valoriziranih kritičara crkve i njezinog poglavara. Dakle, reformacijom i podjelom Katoličke crkve, na području Svetog Rimskog Carstva, stvorile su se granice između katoličkih i protestantskih država koje, iako su bile već od ranije priznate, po Westfalskom miru dobile suverenitet. To je svakako u pitanje dovelo nadležnost katoličkog poglavara, štoviše, politički vođe protestantskih država stekli su apsolutnu autonomiju i status crkvenih vođa, zajedno s pravima na: izgon religijskih neistomišljenika, prihvat vjernika drugih konfesija i pravo na odabir jedne od tri kršćanske konfesije. Time je crkva postavljena u inferioran položaj u odnosu na državu. S druge strane, katolički vladari nisu imali spomenutu autonomiju, ali su mogli djelovati u ime crkve u slučaju hitnosti. Jačanjem samostalnosti i suverenosti država, dolazi do stvaranja državnih crkava i kao primjer tome, svakako se može izdvojiti francusko razdoblje galikanizma. Galikanizam je koncepcija vezana za odvajanje francuske crkve i političke vlasti od Svete Stolice. Francuski je kralj po pravnoj i crkvenoj doktrini galikanizma uživao veliku autonomiju imajući mogućnost ograničavanja ingerencije papinskih izaslanika i ocjenjivanja relevantnosti papinskih ukaza za francusku crkvu po vlastitoj volji. Također, Habsburška je Monarhija, po uzoru na Francusku, preuzela odrednice galikanizma i pod kraljem Josipom II. provela brojne reforme na štetu crkve ukinuvši neke crkvene redove i uspostavivši kontrolu nad istom.
FINALNA FAZA RAZDVAJANJA CRKVE I DRŽAVE
Unatoč tome što se treće razdoblje odnosa crkve i države uistinu manifestira u 20. stoljeću, početci i temelji tog perioda naziru se već krajem 18. stoljeća. U kontekstu tog vremena, kreiraju se dva pogleda na odnos politike i religije – prvi onaj Thomasa Hobbesa, a drugi Christiana Wolffa i Samuela von Pufendorfa. Rambaud je interpretirao Hobbesovo stajalište naglašavajući važnu ulogu religije za društvo. Smatra da Hobbes zauzima autoritarno stajalište jer pretpostavlja državni monopol i kontrolu nad vjerskim doktrinama, dok Wolff i von Pufendorf naglašavaju ulogu kritičkog mišljenja i dijaloga kao rješenja eventualnih religijskih nesuglasica i time postavljaju temelj za postavljanje neutralnog položaja države po pitanju duhovnih i vjerskih problema. U ovome se razdoblju amandmanima na Ustav SAD-a, donose odredbe o vjerskoj neutralnosti i slobodi vjeroispovijesti te tako američki Ustav postaje sekularan što pokazuje da proces odvajanja države i crkve u ovom vremenskom razdoblju ulazi u svoju posljednju fazu.
ZAKLJUČNE MISLI
Glavni problem iz kojeg proizlaze razlike između države i religije jest neujednačenost opsega i područja koje ta dva pojma zasebno sadrže. Drugim riječima, država, vlast i politika vežu se samo za svjetovna pitanja i njihove se glavne zadaće definiraju temporalnim problemima, dok s druge strane religija odgovara na pitanja čiju srž čine duhovni i nadnaravni fenomeni. No, iako različite, one se isprepliću u pojedincima koji su članovi „dvaju društava“ i zato je nemoguće interpretirati dva pojma u potpunosti odvojeno, unatoč tome što današnja društva nisu više isprepletena religijom kao u srednjem vijeku, već su profana i samostalna. Iz toga što se stavlja naglasak na pojedinca proizlaze i ideje o osobnim slobodama mišljenja, govora i vjeroispovijesti bez prisile. Stoga se ni vlast više ne gleda kao produžena ruka religije, već kao neovisna u području svjetovnog.