top of page
Search

Erasmus - Prilika koja se ne propuĆĄta!

Ne tako davno, točnije 10.9, dobila sam priliku sudjelovati u desetodnevnom Erasmus+ projektu zajedno s joĆĄ 32 osobe iz Hrvatske, Srbije, Mađarske, Rumunjske, Estonije, Italije, Portugala i Poljske. Sada ĆŸelim s vama podijeliti to iskustvo koje me u relativno kratkom roku promijenilo nabolje i učinilo me sretnijom i sposobnijom osobom (čak sam naučila i Heimlichov zahvat).


ZaĆĄto to uopće ĆŸelim s vama podijeliti? Zato ĆĄto vam ĆŸelim ukazati na neĆĄto ĆĄto je vama već moĆŸda dulje vrijeme poznato, a meni je donedavno bilo potpuno nepoznato. Erasmus nije samo studiranje u drugoj zemlji na 3 do 6 mjeseci, već i kratak projekt u trajanju od par dana do tjedan-dva, bilo u vaĆĄoj, bilo u stranoj zemlji. Odjednom ispred tebe stoji potpuno novi svijet mogućnosti koji prije jednostavno nisi primjećivao. Takozvano non-formalno obrazovanje koje je istodobno i prilika za učenje, youthpass certifikat za ĆŸivotopis, ali i prilika za odmor od svakodnevnice.


Kad sam odlučila sudjelovati u ovom projektu, bila sam nervozna, ljeto je bilo na izmaku snaga, pripremala sam se za jesenski rok i jedan veliki ispit. Međutim, neĆĄto u meni je traĆŸilo da se izdignem iz monotonije svakodnevnog učenja, kolotečine ĆĄto me iz dana u dan sve viĆĄe izluđivala i stanja uma kojem je bilo dosta i previĆĄe stresa tijekom “odmora”. Tih sam dana aktivno traĆŸila nekakav, bilo kakav izlaz pa sam se pridruĆŸila HAZ-u, počela pisati za Glas Studenta i na kraju se prijavila na zanimljivu priliku za izradu web radija. Radio, a o čemu se na tom radiju radi? To nije bilo bitno. Bitno je bilo jedino to da idem raditi radio i da se radnja toga odvija na Sljemenu, daleko iznad moje male podstanarske sobice i mojeg nadolazećeg ispita (iako se ni gore od ovog potonjeg nisam uspjela skroz sakriti). Mojoj obitelji bilo je glavno da je sve plaćeno, da ću gore u hotelu Tomislavov Dom imati tri obroka dnevno (koja su bila fantastična btw) i da ne radim “gluposti” (makar sam ih po njihovoj definiciji vjerojatno i radila).


Toga sam jutra rano ustala, uskočila u 109-ku i zaputila se do Črnomerca gdje me oko 8:00 pokupio Antonio, joơ jedan zagrebački sudionik koji se ponudio odvesti nas do hotela. Nakon neơto kraćeg kaơnjenja, zbog zaboravljenog mobitela, njegova starija sestra dovezla se pred mene, ubacili smo moju prtljagu u auto i usputno spomenuli da moramo negdje na brzinu odbaciti mlađu mu sestru.


MoĆŸda očekujete neku kratku i nepotrebnu priču o mojem dolasku na Sljeme, međutim, kao ĆĄto je sudbina tog dana mene iznenadila, tako će i ova dosadna priča vas, jer tek ĆĄto sam se 20-ak minuta vozila, dočekao me očekivani pit-stop nigdje drugdje već upravo u hramu Hare KriĆĄna! ISKCON Zagreb, meni dotad relativno nepoznat pojam, a kamoli mjesto, spremno je raĆĄirilo svoje ruke i otvorilo mi vrata, a otvorilo je i vrata naĆĄeg automobila kojeg smo tako otvorenog ostavili na parkiraliĆĄtu. Čudan je to osjećaj, odjednom ranjivo i iznenada pristupiti jednoj novoj kulturi, znajući pritom da su sve tvoje dragocjenosti i torba u autu ĆĄirom otvorenih vrata. Nije baĆĄ pomagalo ni to ĆĄto sam u prostor uĆĄla kao seljak u luksuzni restoran, bez pojma o tome kako se ponaĆĄati i ĆŸvačući Orbit. Prije no ĆĄto sam se uspjela snaći, već sam u čarapama ĆĄetala njihovim dnevnim boravkom, dobila kratku turu prostora u koji mi je bilo dozvoljeno ući te sjela na pod i jela s njima. Svako toliko oko naĆĄeg malog kruga jastuka proĆĄetao bi se jedan redovnik nudeći nam hranu. Slatkaste papričice, ĆĄljive i drugo voće, začinjeno i ljutkasto varivo, svjeĆŸi krastavci, fini zaprĆĄci od balancane i neka smeđa integralna palačinka kojoj ne znam ime. Dok smo tako sjedili, jeli i pričali, pili smo ruĆŸinu vodicu i čaj od mirisnog bilja i mente. Svo to vrijeme ja sam onu ĆŸvaku drĆŸala u ruci i s poĆĄtovanjem zurila u sve dok nije bilo krajnje vrijeme da krenemo.


Punog trbuha i iznenadno prosvjetljena, uputila sam se joơ jednom prema Sljemenu. Naơ auto, sad za jednu mlađu sestru lakơi, brzao je i poskakivao na zavojitim cestama i puzao iza sporih automobila, no naposljetku smo se, iako sa zakaơnjenjem, naơli ispred hotela i s punim rukama torbi uletjeli unutra i to ravno u dizalo. Na trećem katu nas je ispred dvorane nestrpljivo čekala Patrycja (jedna od voditelja projekta) i dva COVID testa.


Nakon brzinskog kopanja nosa ĆĄtapićem da potvrdimo da smo Corona-free, puĆĄteni smo u dvoranu Sljeme, mali mask-free komadić raja u kojem smo provodili većinu vremena. Upali smo unutra i pridruĆŸili se joĆĄ jednoj u dugom nizu igara za upoznavanje i ice-breakera.


Tada joĆĄ to nisam znala, no u narednih 10 dana ti ĆĄaroliki stranci preda mnom postat će moji najbliĆŸi prijatelji i obitelj, tim kao nijedan drugi.


Radili smo zajedno, svaki put s drukčijom kombinacijom ljudi dok naposljetku nismo joơ jednom igrom oformili naơ radio tim. Lijep pozdrav Lauri iz Italije, Radu iz Rumunjske i Barni iz Mađarske.

Pod utjecajem naơih običaja, kultura i jezika dok smo se sporazumijevali pantomimom, većinom loơim engleskim i naơim ograničenim znanjem stranih jezika, uspjeli smo stvoriti radio priču u kojoj je svatko imao priliku voditi riječ usprkos svim barijerama.



Ako vas nije osvojila nepredvidivost i tehnologija, moĆŸda će kultura i hrana. Interkulturalne večeri, kakve smo imali 3, bile su fantastično i ukusno otkriće puno plesa, psovanja na raznim jezicima, glazbe i zabave, a u Erasmus+ projektima ih se često nalazi.



Ako ni to nije pomoglo, moĆŸda će zajednička druĆŸenja.



Puno hvala i jedan veliki zagrljaj mojoj dragoj prijateljici, koju se nadam jednom ponovno vidjeti! Gaia Salemi je od nekih naơih snimki napravila prekrasan video uradak, traje svega minuticu, stoga preporučam da pogledate čime smo se bavili na Sljemenu i oko Zagreba, kad nismo bili zabavljeni radiom. 😊



Za one koji ĆŸele znati viĆĄe...


Ovo je članak VJ-a, najboljeg (i jedinog) čovjeka iz Indije kojeg znam (i čiji me izgovor riječi “pathetic” joơ uvijek redovito nasmijava), u kojem opisuje svoje iskustvo u projektu neơto detaljnije no ja: http://yowopoland.org/tc-radio-freemotion-a-thousand-metres-closer-to-the-moon/?fbclid=IwAR33hKcw5Gk8kVt3MOXK6PVsEcjc0sp4ERvBCHXPPovr4XqgHqvlIArGps8


I za kraj, iz dubine srca zahvaljujem Patrycji i Vincenzu iz udruge Better Me koji su sve ovo omogućili i fantastično sproveli u djelo te Eniu, fantastičnom fotografu bez čijeg vjeĆĄtog baratanja aparatom za kavu mnogi od nas ne bi preĆŸivjeli dan.




bottom of page