Nikada od završetka Hladnog rata nije bilo važnije birati između Istoka i Zapada.
Uslijed ruske invazije na Ukrajinu, svakoj je zemlji Europe nametnut izbor: svrstavanje na
stranu slobodne Europe ili na stranu svijeta autokracije. Dok je većina svoj izbor
demonstrirala u prvim mjesecima invazije, izbor pojedinih europskih zemalja uvelike će
ovisiti o njezinim unutarnjim političkim zbivanjima narednih mjeseci. Jedna je od tih država i
Crna Gora, zemlja koja će 2022. godinu pamtiti po nestabilnosti vlasti, smjeni parlamentarnih
većina, izglednoj promjeni trojice premijera te sukoba aktera koji članicu NATO-a žele što
žurnije integrirati u Europsku uniju i onih koji je od te iste Unije žele udaljiti te je približiti
geopolitički neodlučnoj Srbiji Aleksandra Vučića te čak i Rusiji Vladimira Putina.
Kriza vlasti u Crnoj Gori počela je prvom demokratskom smjenom vlasti u državi 30.
kolovoza 2020. godine, kada su stranke opozicije s vlasti smijenile vladajuću Demokratsku
partiju socijalista. DPS je bila vladajuća stranka u Crnoj Gori od početka devedesetih te je u
vremenu postupne dezintegracije bivše države bila predvodnik pokreta za samostalnu Crnu
Goru. Predvođen dugogodišnjim premijerom, a danas predsjednikom države Milom
Đukanovićem, DPS se s ostalim procrnogorskim političkim opcijama borio te naposljetku
izborio za proglašenje neovisnosti Crne Gore na referendumu 2006. godine, čime je
obnovljena državnost zemlje izgubljena 1918. godine. Po proglašenju neovisnosti, DPS uz
status nacionalne crnogorske stranke preuzima i proeuropsku orijentaciju, pa će stoga DPS
pobjeđivati na nekoliko narednih parlamentarnih i predsjedničkih izbora kao predvodnica
koalicije Europska Crna Gora. Vlade predvođene Demokratskom partijom socijalista započele
su proces pregovora s Europskom unijom, pritom otvorivši 33 poglavlja o pristupanju Uniji te
potom zatvorivši 3 otvorena poglavlja, što čini Crnu Goru državom pregovaračem koja je i
trenutno najbliža članstvu u EU. Zapadno orijentirane vlasti nisu bile usmjerene isključivo na
europske već i atlantske integracije, što je naposljetku rezultiralo priključenjem Crne Gore
NATO-u omogućivši Savezu daljnje širenje na Zapadnom Balkanu. I dok su uspješne
euroatlantske integracije politički adut Demokratske partije socijalista u njezinom
donedavnom opstanku na vlasti, najjača politička opcija u Crnoj Gori već godinama nosi teret
korupcije, kao i većina političkih opcija koja se na vlasti očuva predugo. Ugledna je
neprofitna organizacija za istraživanja o demokraciji, političkim slobodama i ljudskim
pravima u svijetu Freedom House posljednjih godina iznijela brojne probleme s kojima se za
DPS-a suočavala crnogorska demokracija koja ima ambiciju svrstati se među zapadne
liberalne demokracije i zapadnu političku kulturu općenito. U svojim izvještajima za Crnu
Goru posljednjih godina vlasti Demokratske partije socijalista 2019. i 2020. godine, Freedom
House ocjenjuje Crnu Goru kao svega djelomično slobodnu zemlju, nedovoljno visokog
stupnja medijskih sloboda te sve izraženije razine političke korupcije koja zadire kako u
lokalne, tako i u visoke razine politike i političkih procesa. Problem predstavlja i deficit
neovisnosti pravosuđa koje ostaje podložno političkim utjecajima, kao i visoka stopa
kriminala od kojeg je medijski najzanimljiviji šverc cigareta. Za organizaciju je također
problematično bilo i povećanje ustavnih ovlasti predsjednika Crne Gore koje je uslijedilo
neposredno nakon što je dugogodišnji premijer i čelnik DPS-a Milo Đukanović izabran na tu
poziciju 2018. godine. Unatoč određenim uspjesima, teret vremena, ali i zarobljenost države u
korupciji i aferama vladajućih, doveli su do postupnih promjena javnog mnijenja te jačanju
opcija koje su kao prvu točku svojih političkih programa postavili borbu protiv korupcije i
organiziranog kriminala.
Nezadovoljstvo dotad nepromijenjenom vlasti rezultiralo je porazom Demokratske
partije socijalista na parlamentarnim izborima 2020. godine. Izborni su pobjednici 2020.
godine Demokratski front, koalicija stranaka prosrpske te uglavnom euroskeptične
orijentacije, Demokrati Crne Gore, liberalna proeuropska stranka te Ujedinjena reformska
akcija, proeuropska stranka usmjerena na borbu protiv korupcije. Nova je vlada, na čijem je
čelu bio Zdravko Krivokapić, započela drastičan zaokret u odnosu na politiku DPS-a. U
periodu od 2020. do 2022. godine vlada nije ostvarila nikakav napredak u pregovorima Crne
Gore i Europske unije, čime su pristupni pregovori de facto stavljeni na čekanje. Umjesto
ostvarenjem europske perspektive države vlada Zdravka Krivokapića bavila se prije svega
propitivanjem crnogorskog prava na državnost. Bliskost vlade i premijera sa srpskim vlastima
je neosporna, a politički je cilj najveće članice vladajuće koalicije, Demokratskog fronta, Crnu
Goru približiti Srbiji. To približavanje može biti ostvareno negiranjem, brisanjem ili
umanjivanjem temeljnih razlika između crnogorskog i srpskog naroda. Razlika na koju i
danas ciljaju prosrpski akteri u Crnoj Gori jest pravoslavlje. Njihova je težnja negirati
povijesno postojanje i djelovanje autohtone Crnogorske pravoslavne crkve te inzistirati na
tome da je jedina crkva prisutna u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva. Naravno, s obzirom
da se neovisnost i etničko-kulturalna zasebnost pravoslavne zemlje očituje u postojanju
zasebne i nacionalno determinirane pravoslavne crkve, negiranje postojanja Crnogorske
pravoslavne crkve u Crnoj Gori predstavlja napad na pravo Crnogoraca na narodnost i pravo
na državnost. Zato je, uhvativši priliku dolaskom na vlast, vlada Zdravka Krivokapića
započela pripremu terena za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne gore i SPC-a o
crkvenoj imovini u Crnoj Gori koja je trebala pripasti SPC-u uz opravdanje kako je SPC
jedina pravoslavna crkva koja je postojala u Crnoj Gori. Naravno, to opravdanje ne nalazi
povijesne temelje s obzirom da u Crnoj Gori jest postojala Crnogorska pravoslavna crkva sve
dok je dekretom 1920. nije ukinuo Aleksandar Karađorđević. Takvo prekrajanje povijesti
izaziva napetosti ne samo za parlamentarnom govornicom, već i na ulicama.
Vlada Zdravka Krivokapića, međutim, nije bila dugog vijeka; neuspjeh u imenovanju
glavnog državnog tužitelja, sudaca Ustavnog suda, nastavka pregovora s EU te nacionalno i
vjerski temeljeni sukobi doveli su do toga da u travnju 2022. godine manjinski partner
Zdravka Krivokapića, proeuropski čelnik Ujedinjene reformske akcije Dritan Abazović,
oformi manjinsku vladu u kojoj će sudjelovati njegova URA te još nekoliko stranaka, a uz
vanjsku potporu oporbenog DPS-a. URA je stranka koja se na izborima 2020. predstavila kao
stranka koja se zalaže za građansku državu socijalno-liberalne političke orijentacije te
proeuropskih afiniteta. Od novoga premijera Abazovića se stoga očekivalo da tenzije, oko
kojih se značajno podijelilo društvo u Crnoj Gori, ostavi po strani i krene rješavati problem
blokiranih visokih institucija države te da se ubrzaju usporeni pregovori o pristupanju EU.
Novi se premijer u svojih prvih sto dana vlasti ipak odlučio baviti tenzijama. Unatoč
neodobravanju koalicijskih partnera i DPS-a, premijer Abazović je potpisao Temeljni ugovor
između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve u čijoj se spornoj preambuli negira djelovanje
Crnogorske pravoslavne crkve u Crnoj Gori kao jednog od temelja crnogorske državnosti i
samoga prava na postojanje. DPS-u i opoziciji nije preostalo ništa drugo nego da u kolovozu
ove godine smijene nekoć obećavajuću vladu tobože proeuropskog Dritana Abazovića. Time
je u svega nekoliko mjeseci srušena i druga vlada Crne Gore.
Od opoziva je prošlo više od dva mjeseca, a Crnu Goru čeka formiranje nove vlade,
treće od izbora 2020. godine. S obzirom da je raskol DPS-a i URA-e konačan, jedina
rekonstrukcija vlasti u aktualnom sazivu Skupštine Crne Gore podrazumijeva obnovu
koalicije DF-a, Demokrata i URA-e iz 2020. godine. Takva parlamentarna većina možda
isključuje korupcijom opterećeni DPS, ali podrazumijeva vladavinu onih koji ozbiljno tresu
temelje državnosti neovisne Crne Gore. Neovisno o tome hoće li Crna Gora trećega premijera
u godinu dana dobiti rekonstrukcijom ili nakon izvanrednih parlamentarnih izbora, podjele se
u društvu Crne Gore neće smiriti, a put kojim Crna Gora ide ostaje otvoreno poglavlje koje se
neće tako skoro zatvoriti.