Prije nego Vas uvedem u svoja razmišljanja, želim svima Vama čestitati na hrabrosti, izdržljivosti i čeličnim živcima. Proteklih desetak mjeseci nije bilo lako, a, svidjelo se to nama ili ne, ovakva situacija će se nastaviti… barem još neko vrijeme.
Posljednja je godina bila obavijena neočekivanim raspletima događaja što je u svakome od nas budilo osjećaje neizvjesnosti i bespomoćnosti koji svakako nisu bili od pomoći u već stresnim situacijama. Na kraju krajeva, sasvim je normalno i u ljudskoj je prirodi da se pojedinac boji nepoznatoga. Polagano koračanje u mračnome tunelu svakome izaziva osjećaj jeze te ostavlja gorak okus u ustima. Ono što mi možemo kao misaona i samosvjesna bića, kako bi pomogli sebi, ali i drugima, jest da što prije pronađemo izlaz iz toga mraka. Treba uvijek nastaviti hrabro, ali oprezno koračati dalje. Od stajanja na mjestu nemamo ništa. Od ljutnje i straha nemamo ništa. Iako je teško, te negativne osjećaje i energiju trebalo bi preusmjeriti na razvitak, nešto produktivno, pronalazak alternativnog rješenja. U praksi to može biti: sprint prema izlazu iz tunela, korištenje oruđa za stvaranje novog izlaza, osmišljavanje ideje kako prostor osvijetliti barem na kratko, a ono najbitnije i najteže – strpljenje. Zbilja je teško kada se pronađeš u situaciji gdje jednostavno shvatiš da, štogod trenutno napravio, pomaka iz mrtvog kuta neće biti. Nitko to nije mogao predvidjeti niti itko može nastalu situaciju momentalno promijeniti. Ponekada treba samo prihvatiti stvari onakve kakve jesu, naoružati se pozitivom i strpljenjem te nadati se boljem sutra. Ovaj zadnji korak previše je puta izveden krajnje neuspješno u protekloj godini i tu dolazimo do moje problematike.
Upiranje prstom. U krivca. Krajnje nezreo i nepromišljen postupak, a direktan pokazatelj bespomoćnosti. Što je uopće krivac? Ili tko? I što onda kada ga pronađemo? Hoćemo li ga fizički ili verbalno kazniti? Hoće li tada naši problemi biti riješeni? Ne? A čemu onda ulaganje energije u sve ovo? Dopustite mi da se nadovežem na ranije napisanu alegoriju. Mi smo u mraku. Mrak nam se ne sviđa. Ogorčeni smo na osobu koja nas je sve skupa dovela u ovu situaciju i želimo znati tko je. I što onda? Hoće li nam to donijeti svjetlo? Hoće li nas to spasiti? Hoćemo li uopće moći razaznati potencijalnog krivca s obzirom da smo u mraku? Dok mi tako trošimo svoje živce i vrijeme na ova promišljanja, možda smo već mogli biti korak bliže ideji kako se izvući iz ovoga. A nismo ni svjesni koliko nam je vrijeme dragocjeno… hiperbolično rečeno: izgubljene novce možemo vratiti, otpalu kosu možemo operacijama ponovo ugraditi, kuća se može ponovno sazidati, ali vrijeme se ne može vratiti nikada. Jednom što smo napravili ostaje zauvijek trag u beskraju. I nema povratka.
Zato se ljudi volite, pomažite si, gradite sebe i druge u svojoj okolini. Ljudski je griješiti i ne znati, ali tu smo da se zajedno razvijamo. Nije bitno tko je ugasio svjetla i donio mrak. Nije bitno odakle zapravo virus proizlazi i zašto je ovdje. Nije bitno je li potres posljedica pomicanja i smicanja tektonskih ploča ili Božja kazna. Nije bitno koja je humanitarna udruga bolja ili gora. Ne širite govor mržnje na svakoj stepenici života. Pomozite si. Pružite ljudima ruku. Informirajte se. Istražite sami. Rastite. Budite promjena koju želite vidjeti.
I to vam je moj savjet za Novu 2021.godinu, ali i za sve godine koje dolaze - nastavite hodati naprijed, bez obzira koliko polako idete. S vremena na vrijeme zažmirite i duboko udahnite. Čut ćete zvuk drugih koračanja kako se prelijevaju jedan preko drugog. Svaki od njih ima drugačiji ton i ritam. Drugačiji smo, ali niste sami.
Foto: Inja Pavlić