Jednoj dragoj osobi koja je otišla prerano...
Na prašnjavom putu kuda si koračao,
sve manje i manje znam ti korake.
Na obzoru se nazire tek poneki trag
dok lagano zaboravljam kakav si imao glas,
a kula sjećanja postaje samo prah.
U daljini još suton podsjeća na bol,
a tišina oko mene na ranu dodaje sol.
I tražim, i tražim,
onog koji se više nikada vratiti neće,
za mene će zauvijek novo značenje imati cvijeće.
U vrtlogu od emocija,
sve postaju samo prah,
dok si dajem obećanje
da nikada neću zaboraviti ovaj krah.
I skupljam zrnca polako,
suza više nema,
suton se pretvara u mrak,
dok se čeka moj sljedeći korak.
Kad ujutro svane novi dan,
na pučinu će udariti val,
od nove kula sjećanja,
pitam se,
hoće li ostati samo zrnca pijeska?
