Esejsko-recenzistička nahrupina
Nalik hrvatskom tlu, ono susjedno uvelike je obilježeno ožiljcima, kontradikcijama, razdorima, i dalje samo sebi nejasno i nepojmljivo, a kamoli izvanjskom promatraču.
Iako se odavna koplja lome zarad polemike o utjecaju autorovog životopisa na njegovo stvaralaštvo, vjerujem i tvrdim da jedino takva zemlja može iznjedriti pisca poput Mehmeda Meše Selimovića, pisca iznimnog dometa koji u sebi nosi proturječja svog miljea koja ga gdjekad koče, a gdjekad inspiriraju.
Melodiozno lirsku, psihološki meditativnu, filozofski zamršenu – tako Meša piše svoju najljepšu kreaciju, roman naziva Derviš i smrt.
Iako je stasao u tradicionalnoj bošnjačkoj mahali, spletom povijesnih okolnosti biva usmjeren ka Komunističkoj partiji. Priznaje svoj muslimanski odgoj, no deklarira se kao ateist, usprkos činjenici da nerijetko progovara o Bogu i božanskome u svojoj prozi – u spomenutom romanu posredstvom vjerskih službenika propagira svoje anti-tiranske vrijednosti, no neosporiva je njegova fascinacija prema istoj. Graniči s odbojnošću, iz intrige se prelijeva u gađenje, u samom Dervišu, a i u ostalim tekstovima.
Samoprognan iz Očevog naručja, nakratko se, dakle, nalazi u okrilju plašta crvene boje, no ne zadugo. Iz njega uzmiče zbog varljivih partijskih previranja što ne štede ni travke ako na nju posumnjaju, a posumnjali su upravo na Mešinog brata. Nepravda što mu je okončala život bila je i ostala Mešina najdublja rana. Parafraziram Jergovića, djelo Derviš i smrt nije oživotvorenje puke književne zamisli, već svojevrsna mu terapija.
Za roman tako blizak autorovom životu, izniknut mu iz najskrovitije boljke, kojeg je temeljio na političko-vjerskom metežu koji, na koncu, znači gubitak nevinog, očekivali bismo možda da će za centralnu temu imati gungulu takve vrste. Da će tako obeshrabren, izmožden, bijesan i nepovratno razočaran, pribjeći fabuli položenoj na stupovima povijesnih zbivanja, ljutito zazivajući i opominjući ono što se masa ne usudi glasno preispitati.
Selimović bira suprotno, čitatelju vrlo brzo daje do znanja da, da, čitat' ćete filozofske rasprave i tlapnje, ta takvog sam Vam neodlučnog junaka s jasnom namjerom uručio, svjedočit' ćete njegovom intelektualnom mrcvarenju, osluškivati nutarnju ambivalentnost, vidjet' ćete sudbinu njegovog (mojeg) brata… Ali ćete i uroniti u potragu nad potragama, onu što ju svi otpisujemo kao bezvrijednu jer se ne usudimo zaželjeti ne bi li nam nađeno tren poslije bilo otrgnuto iz ruku; potragu i smisao potrage za srećom, ljubavlju.
Krvav temelj priče, oprečno, onako kako to biva kod Meše, u amanet nam daje misao o najuzvišenijem cilju.
Glavni nam se junak, Ahmed Nurudin, pred očima neprestano kreće po tematskim krajnostima – od moralnosti ka grješnosti, živosti prema smrtnosti, rezigniranosti i proaktivnosti, individualnosti i autoriteta. Ahmed se prokazuje kao čovjek u kojem je dvojba personificirana. Izmučen je moću malodušja i silinom mogućnosti, no nipošto nije kakav nihilist, dapače, čak je pretjerano sentimentalna osoba, ali je onesposobljen i letargičan, napuknut od tereta nedoumica. Čitanjem uviđamo da duboko mari za ljude u svojoj okolini, no, nastavljajući Mešin obrazac samoprogonstava, pred ljudima ustukne i drži tu znanu, ali varljivo sigurnu udaljenost. Naoko ravnodušan, vapi za bliskošću, ali si ju sam uskraćuje. Pregrize jezik, odvrati pogled od tuđega, boluje od stanja samouzrokovanog.
Kazivati o toj sferi Selimovićeva života bilo bi prijetvorno i neutemeljeno, ali ono što znamo – spisatelj nam makar u prozi ne preže od ljubavi. Upravo posredstvom silno odsječenog Ahmeda, prokazuje nam nužnost suprotnih postupaka.
„Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.“
…Izjavi nam junak jednom prilikom. Ljubav je, prema tome sudeći, prijetnja ranjivosti, neminovna tragična pojavnost, bomba što zlokobno otkucava.
Shvati poslije, kao što svi shvatimo, no ne odajemo i ne živimo to, da je ljubav podloga svega što činimo. Selimović ponovno iznenađuje, redefinira i revidira ljubav, ne gleda na nju samo kao metu Kupidove strijele, već nam kaže, bratska ti je ona prva i nasušna. Time svesrdno odbija platonsku privrženost otpisati kao drugotnu.
Fenomen veličanja neplatonske spone utkan je u svaku sporu ovodobne suvremenosti. Halapljivo i gotovo nezamjetno, pojede nam ta reklamirana romantika svaki drugi vid ljubavi i ostatke zatre pod gusti sag satkan od briga, dugovanja, uspomena, a sve pred našim očima. Bilo je, spekuliram, pogodnije uzurpirati vrhovno mjesto zajednicama, od pokušaja balansiranja suživota romantičnog i platoničkog.
Usprkos propagiranom, voljeti bismo, u osnovi, trebali jednako. Ne primjenjujući jednake principe, no naprosto ne prioritizirajući ono nanovo otkriveno, naspram onog uz što si stasao. Kako jednako, onda? Jednako - bez zadrške, bez proračunatosti, bez okorištavanja. Nerijetko se jedna nadovezuje na drugu, predvidljivom opakošću se nadopunjuju, ali čak argumentiram da je prva stavka ona najzazornija.
Sve i kad grabimo odvažno, megalomanskim, gromoglasnim koracima, u sljepilu hrabri i po putevima neprohodanim; skratimo ih, najednom bojažljivo balansirajući na prstima, sad tiho i kalkulirano, sretnemo li nešto što pojmimo vrijednim, nešto što ne bi valjalo izgubiti. A gubitak se najprostije odvije baš tada, kada predmet privrženosti ne osjeti ono što ti leži u prsima. Apatičnim mukom, bojazni pred priznanjem i hinjenom prisutnošću uvijek možemo samo jedno – gubiti. I kad je o najbližem riječ, Selimović poručuje, ja skromno afirmiram; tad je najvažnije.
Od Kaina i Abela, Antigone i Polinika, pa sve do Ahmeda i Haruna, suština ostaje ista.