„Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti“, tako pjeva Gibonni i vjerujem da bismo se svi složili s njime. Među četiri čarobne riječi - izvoli, molim, hvala i oprosti - ova zadnja nekako nosi sa sobom najveći rizik. Nije lako izreći riječ koja dokazuje da smo nekad bili u krivu. Da smo nekoga povrijedili, oštetili, nanijeli mu bol. S druge strane, kada se nađemo u situaciji kada smo mi ti kojima je ta riječ upućena, može nam značiti i početak zacjeljivanja povrede koja je nastala. U svakom slučaju, iza obiju strana postoji cijeli jedan proces i unutarnja borba. Riječ o kojoj govorimo samo je posljednji korak tog procesa.
Robert Enright, psiholog specijaliziran za područje psihologije moralnog razvoja koje se bavi fenomenom oprosta, navodi kako se opraštanje odvija u četiri faze. U prvoj, fazi razotkrivanja, postajemo svjesni toksičnog učinka negativnih emocija koje zadržavamo prema osobi kojoj ne opraštamo. Druga faza je faza odluke. U toj fazi se odlučujemo da ćemo oprostiti, no još nismo došli do potpunog prepuštanja oprostu. U radnoj, trećoj fazi trudimo se sagledati situaciju u kojoj smo povrijeđeni iz neke druge perspektive, iz perspektive i konteksta osobe koja nas je povrijedila. Konačno, u fazi traženja smisla, pokušavamo otkriti dublje značenje svoje povrijeđenosti te mogući produkt svega toga za naš život. Prema tome, oprost se ne može dogoditi bez negativnih emocija, ranjivosti, osobne odluke i empatije. Neke od tih stvari rado bismo izbjegli kako bismo sačuvali prividni mir i ugodnost ogorčenosti u kojoj se možemo naći kada nas netko povrijedi.
Judeokršćanski svjetonazor promatra neopraštanje kao aktivni čin pojedinca te ga izjednačuje s mržnjom ili aktivnim činom zamjeranja drugoj osobi koji je jednakog djelovanja kao i čin oprosta. Jedina razlika između židovstva i kršćanstva je ta što je u kršćanstvu vjernik dužan oprostiti i voljeti onoga tko ga je povrijedio, čak i ako se ta osoba ne kaje, dok u židovstvu to nije nužno tako. Razlog iz kojeg kršćanski svjetonazor počiva na radikalnom praštanju je taj što brine o dobrobiti povrijeđenog pojedinca. Možda zvuči paradoksalno, ali zamjeranje najviše štete nanosi onomu tko zamjera. Čak i ako dođe do osvete, ranije nanesena nepravda se i dalje neće ispraviti. Kada bismo oprost usporedili s oslobođenjem, mogli bismo reći da je ljubav (prema sebi ili drugome) ključ. Želja za osvetom i gorčina nas koče, no, volimo li sebe, htjet ćemo biti oslobođeni od toga. S druge strane, važno je napomenuti kako oprostiti ne znači nužno i vratiti odnos na razinu na kojoj je prije bio. Ako nas je bivši dečko povrijedio, to ne znači da ćemo se opraštanjem vratiti u vezu koja nije dobra za nas. To ne znači da smo tim činom drugu osobu promijenili. Oprost samo znači da smo prepoznali bol koju nam je netko zadao, suočili se s njome i odlučili ju otpustiti.
Sve ove stvari možda zvuče apstraktno, školski ili smo ih ranije već puno puta čuli. Međutim, ne smatram da je to razlog zbog kojeg ih je teško prihvatiti i primijeniti. Teško nam je jer znamo da je vrlo jednostavno, ali i da zahtijeva umirivanje vlastite želje za pravdom (koja je opravdana). No, ona nam neće donijeti niti mir niti ispunjenje u životu. Iz tog razloga, predlažem vam otpuštanje starih čvorova i krvavih cesta koje nikamo ne vode. Predlažem stvaranje odnosa i osobni rast. Predlažem otpuštanje perfekcionizma i očekivanja od druge osobe. Predlažem da živimo, budemo i da dopustimo da nam svi odgovori dođu sami.