Osobe s invaliditetom – kao skupina koja je pretežito na marginama društva – s velikim poteškoćama pronalaze posao i rješenje za svoje egzistencijalne probleme. Socioekonomski status tih osoba ugrožen je neprilagođenim sustavom i nedostupnošću načina zapošljavanja koji rezultiraju teškim financijskim izazovima. Siromaštvo je oduvijek bilo izraženije prisutno u ugroženim društvenim skupinama, a osobe s invaliditetom su naročito, zbog raznih dodatnih troškova skrbi i njege, a i nemogućnosti privređivanja adekvatnih financijskih sredstava, izložene opasnostima siromaštva. Uzroci siromaštva kod osoba s invaliditetom različiti su, a najčešće se povezuju s velikim dodatnim zdravstvenim troškovima, manjkom visokog obrazovanja i informacija oko mogućnosti za subvencioniranje.
Veliki zdravstveni troškovi, koji nisu rijetka otegotna okolnost u životima osoba s invaliditetom, često padaju na leđa pojedincima ili njihovim obiteljima koji, za posljedicu toga, često jedva sklapaju kraj s krajem. Potrebno je stoga proširiti zadovoljavajuću skrb na cijelu ugroženu skupinu i institucionalnim rješenjima omogućiti bolji položaj i financijsku potporu osoba s invaliditetom u pogledu zdravstvene skrbi. Iako se često zdravstvena skrb smatra onom koja je unutar državnog zdravstvenog sustava, potrebno je osnažiti njegovatelje koji se brinu za svoje bližnje unutar zidova vlastitog doma. Time bi se rasteretio zdravstveni sustav, ali i olakšali uvjeti života osoba s invaliditetom. Također, čest uzrok siromaštva je nedovoljno obrazovanje za tržište rada koje je rezultat zatajenja obrazovnog sustava. Težak položaj učenika s teškoćama u razvoju nastoji se ublažiti paušalnim rješenjima asistenata u nastavi kojima se rješava samo dio problema. Oni su nakon osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja često onemogućeni upisivati fakultete i visoke škole upravo zbog manjka prilagodbe studijskih programa i infrastrukture. Prisutni su i teški uvjeti zapošljavanja malog broja preostalog dijela populacije koja ispunjava uvjete, ali se, opet, zbog manjka prilagodbe poslodavaca i tržišta rada, teško snalaze na radnim mjestima za koja su kvalificirani. Postojeće subvencije nisu dovoljno motivirajuće za poslodavce, a penali za neispunjavanje kvote zaposlenih osoba s invaliditetom za tvrtke s 20 i više zaposlenika su premali. Naravno, uslijed prenošenja mnogih vrsta zaposlenja na online načine rada otvaraju se prostori u kojima poslodavci i tvrtke neće imati dodatne infrastrukturalne troškove te će se zapošljavanje osoba s invaliditetom uvelike olakšati. Ujedno je to i prilika za dodatne regulative i mogućnosti za poticaje na zapošljavanje. Time bi se omogućila financijska neovisnost osoba s invaliditetom koji su pretežito ovisni o mirovinama, doplatcima ili socijalnoj skrbi koji su u prosjeku iznosa oko 1000 kuna te bi se time, također, potaknulo izrazitije uključivanje u društvo. Na kraju, informiranost i struktura omogućivanja osobama s invaliditetom pristup informacijama otežani su te je potrebno obrazovnim kampanjama dodatno osvijestiti mogućnosti i prava osoba s invaliditetom – kako članove te skupine, tako i širu javnost. Ta je mjera uključena u Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom od 2017. do 2020. godine, ali je potrebno adaptirati načine provođenja kampanje u razdoblju pandemije kako bi se naglasila prilagodba aktualnoj novonastaloj situaciji.
Iako je socioekonomski status osoba s invaliditetom generalno loš, iz prethodnih se činjenica uviđaju prilike za poboljšanjem istog. Uz državne subvencije, koje imaju postojani rast i sljedeće će godine iznositi pedeset milijuna kuna za natječaje u svrhu zapošljavanja osoba s invaliditetom, prisutan je i porast zaposlenih u toj društvenoj skupini od pet posto u odnosu na prošlu godinu. Povećavaju se izdaci za sustav socijalne skrbi na 400 milijuna kuna što će zahvatiti i osobe s invaliditetom. Iako su državne potpore i subvencije načelno poželjan faktor za najugroženije skupine, stvarnu emancipaciju osoba s invaliditetom može se postići kroz stalno zaposlenje za koje se trebaju stvoriti uvjeti. Načelno, porast od pet posto zaposlenih daje nadu u pozitivne trendove, ali je brojka od oko 11 800 zaposlenih osoba s invaliditetom još uvijek premala ako se uzme u obzir udio od 11.6 posto osoba s invaliditetom u ukupnoj populaciji Hrvatske. Zajedno sa oko šest tisuća nezaposlenih, zaključuje se da je broj radno aktivnih građana s invaliditetom čini tek 3.5 posto ukupnog broja osoba s invaliditetom. Dakle, najdjelotvorniji način rješavanja siromaštva počiva na zajedničkim naporima obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih resora kako bi osnažili i povećali potencijal zapošljavanja osoba s invaliditetom.