Nakon petnaest godina i pet filmova, Daniel Craig oprašta se od uloge Jamesa Bonda. Njegovu eru obilježili su mnogobrojni usponi i padovi, uz jedinstvene preinake u tonu franšize. Šarmantnog, gotovo camp Bonda, zamijenio je nemilosrdni špijun koji bez imalo dvojbe iskorištava svoju dozvolu za ubojstvo. Casino Royale i Skyfall pokazali su prednosti takvoga pristupa i postali klasici modernoga doba. Ipak, takva se promjena tona pokazala kao dvosjekli mač u obliku filmova Quantum of Solace i Spectre, koji gledatelju nude prazno i iscrpljujuće iskustvo. Možda je zato i prikladno da posljednji Bond film Daniela Craiga bude zaista zbunjujuće kvalitete. U njemu se nalaze sva najbolja, ali ujedno i najgora obilježja nove ere Bonda. Ipak, No Time to Die nikako nije osrednji film. Riječ je o najupečatljivijem izdanju franšize u posljednjih petnaest godina.
Najveća prednost filma svakako se nalazi u njegovom protagonistu. Daniel Craig vrhunski tumači akcijskoga junaka kamene vanjštine, koja je samo očita fasada u službi sakrivanja njegovog unutarnjeg emocionalnoga cirkusa. Iako je posljednjih pet filmova pokušavalo stvoriti kontinuiranu priču, No Time to Die prvi je film koji je uspješno nastavio Bondovu karakterizaciju koja je uspostavljena još u Casino Royale, što dovodi do iznenađujućih sentimentalnih crta u posljednjoj trećini filma. Unatoč tome, film ima prirodno uzdignut i pomalo sardoničan ton, poglavito zahvaljujući Phoebe Waller-Bridge (Killing Eve, Fleabag), čije su preinake scenarija izrazito očite bilo kojoj osobi koja je upoznata s njezinim radom. Likovi Palome (Ana de Armas) i Nomi (Lashana Lynch) udah su svježega zraka i razlikuju se od uobičajenih Bond arhetipova. Nažalost, veliki dijelovi radnje utemeljeni su na njegovom manjkavom prethodniku i jednom od najslabijih filmova u čitavome serijalu. Film se stalno vraća na događaje koji su se odvili u Spectre, ali ti događaji nisu ostali u sjećanju nikome osim najtvrdokornijim obožavateljima serijala. Ipak, treba napomenuti da su likovi Madeline (Lea Seydoux) i Ernsta Stavra Blofelda (Christoph Waltz) bolje razrađeni nego u prethodnom filmu.
Cary Joji Fukunaga preuzeo je redateljsku palicu nakon niza promjena na toj poziciji. Zato je pomalo iznenađujuće što film ima vrlo jasnu autorsku oznaku, neometanu velikim problemima u produkciji. Za razliku od Sama Mendesa, koji je režirao Skyfall i Spectre, Fukunaga smanjuje udio akcijskih scena. One su, kada se pojave, većinom intimnoga karaktera, prisutne gotovo isključivo u službi dodatne razrade likova. Film se, za razliku od svojih prethodnika, više fokusira na uspostavljanje napetosti u odnosu na adrenalin. Antagonist filma, Lyutsifer Safin (Rami Malek), savršeno pokazuje ovu promjenu. Njegova prisutnost ne ostavlja dojam i nije nimalo upečatljiva, ali ujedno je i personifikacija Bondovih najvećih strahova i mana, što ga čini dovoljno zastrašujućim da stvori utjecaj na njegovu sudbinu.
No Time to Die pravo je carstvo konflikta jer na sebe preuzima goleme rizike. Akcija, ton i karakterizacija likova promijenjena je u srži u odnosu na prethodnike, što dovodi do neopisivo brojnih količina različitih prednosti i mana. Nakon odgledanoga filma, vrlo biste se lako mogli zapitati što čini dobar akcijski film i što čini dobar Bond film. Ipak, jedna je činjenica nepobitna - No Time to Die nije lako zaboraviti, a u vama će stvoriti potrebu da ga pogledate barem još jednom.
OCJENA: 4/5