Nedavno mi je do uha došlo par zanimljivih i neugodnih činjenica. Otvorile su mi se oči prema onom što sam uzimala zdravo za gotovo. Logika nalaže da je recikliranje smanjenje onečišćenja i otpada i način da se brinemo o našem planetu. No, što ako nije baš tako? Zahvaljujem ljudima PoGo chata na informacijama, linkovima i skretanju pozornosti. Od recikliranja plastike do doniranja odjeće, danas vam donosim tri mračne istine o reciklaži.
Plastične slamke i druga plastika U zadnjih par godina digla se velika prašina oko korištenja plastičnih slamki zbog gušenja kornjača u Pacifičkom Oceanu. Međutim, prema članku National Geographica iz 2018.: “The Great Pacific Garbage Patch”, velika hrpa smeća koja pluta Pacifikom, tek je 0.03% popunjena plastičnim slamkama, 8% čini mikroplastika, a čak 46% ribičke mreže i oprema koja je i najveća prijetnja morskim kornjačama. Danas mnoge tvrtke uvode papirnate slamke, no vrlo se malo pažnje obraća na tih 46% koje treba očistiti, kao i na kontrolu ribolova što je zabrinjavajuće, jer je ilegalan ribolov rastući problem. Recikliranje plastike, iako tehnički moguće, skup je i nezahvalan proces jer se, za razliku od metala, plastika topljenjem raspada, i zbog svoje osjetljivosti ne može se više no još jednom upotrijebiti. Što je najgore, nije svu plastiku jednako moguće reciklirati, no usprkos tome, plastika razne reciklažne kvalitete često je istopljena zajedno, garantirajući da je cjelokupna masa previše iskvarena za korištenje. Plastika na sebi nosi oznaku sa brojem od 1 do 7. 1,2 i 7 plastika je koja se najčešće reciklira, dok se ostale vrlo rijetko ili teško recikliraju. Samo se 10% recikljive plastike ikad ponovno iskoristilo. Zato tu plastičnu bocu radije isperite, napunite vodom i stavite u frižider da vam rashladi dan ili vratite u prodavaonicu za nešto novčića. (source: https://www.nationalgeographic.org/encyclopedia/great-pacific-garbage-patch/; https://koprivnica.hr/wp-content/uploads/2019/02/Vrste-plastike-i-kako-se-reciklira.pdf ) Drveće i papir
Prema istraživanjima diljem svijeta ispostavilo se da recikliranje papira ne spašava drveće. Štoviše, nije ni ono baš najbolje za okoliš. Ipak, prema podacima Agencije za zaštitu okoliša(EPA) recikliranje papira “dovodi do 35% smanjenja zagađenja vode i 74% manjeg zagađenja zraka u odnosu na primarnu proizvodnju papira”, što je definitivno dobra stvar:) Recikliranje papira manufakturni je proces koji započinje hrpom papira koju prvo pokupi jedan kamion koji odvozi otpad do reciklažnog dvorišta, zelenih otoka i ostalih centara za sortiranje otpada (ili to sami naprave građani), zatim drugi kamion koji ide u centar za recikliranje papira gdje se on razvrstava, odvaja od plastike i drugih komada koji nisu papir, nakon čega se usitnjava i tretira vodom, kemikalijama i izbjeljivačem, potom postaje velika gusta masa koja ostavlja za sobom kemijski trag i nakon sušenja (koje proizvodi loše plinove) pretvorena je natrag u papir. Prema podacima EU-a iz 2003., 74% celuloze za proizvodnju papira dolazi upravo iz tih recikliranih izvora. U Hrvatskoj se godišnje reciklira negdje oko 200 000 tona papira, a svaki kg znači 4kg manje stakleničkih plinova u atmosferi. No, zašto onda to ne spašava drveće? Uzgajamo drveće za proizvodnju papira, na sličan način na koji uzgajamo krumpire, cvijeće i povrće. Većina sirovine za proizvodnju papira potječe s farmi drveća. To drveće ne bi postojalo da se ne koristi za papir. Baš kao što bi se s prestankom jedenja krumpira smanjio broj krumpira, prestankom korištenja papira smanjuje se broj stabala, pa “spašavanje 20 stabla za svaku tonu recikliranog papira” nije baš održivo. Smanjenjem potražnje pada i ponuda, pa ima i manje novo-posađenih stabala za ona spašena. To je začarani krug. (source: https://rcco.hr/recikliranje-papira/ ; https://hr.wikipedia.org/wiki/Papir ) Donacija odjeće
Ono što smo mislili da besplatno dajemo potrebitima, u biti je veliko tržište čiji putevi vode u Ghanu. Tone i tone donacija odjeće udrugama za siromašne diljem Europe, Sjeverne Amerike, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije prodaju se tvrtkama i onima kojima smo htjeli pomoći, a ono što se ne uspije ili ne može prodati puni smetlišta glavnog grada Accre. Tisuće žive u planinama odbačene tkanine. Tkanine koja potječe i od nas. Majice i hlače s rupama, prljava, smrdljiva i poderana odjeća sve češće puni kontejnere za donacije, dok bi trebala ići u smeće ili postati krpa za prašinu. Odjeća koja nije nikome od koristi. Odjeća za koju ti ljudi plaćaju. Naši odjevni predmeti, iako korišteni, ipak idu ljudima. Ne možemo te ljude tretirati kao kantu za smeće. Afrika je možda trećerazredna zemlja, no životi njenih ljudi nisu ništa manje važni, iako su nam daleki i neobični. Ako naša stara majica može naći put do njih onda smo i mi dijelom odgovorni za njihove živote, zato kad doniramo odjeću, donirajmo je čistu i u dobrom stanju. Teško je reći je li ova preprodaja potpuni minus ili mali plus. To veliko tržište odjećom omogućava posao otprilike 2,5 milijuna ljudi, no zarađuju tek 4,50$ dnevno (otprilike 28,89kn), a sam posao je opasan i ozljede su česte. Svaka nova bala odjeće razgrabi se u nekoliko sekundi usred čupanja, napada i potezanja 20-ak pari ruku. Usprkos tome, mnogima je ovo jedini način zarade. Njihov naziv za hrpe tkanine koje nađu put do njih nazivaju “obroni wawu”- odjeća mrtvog bijelca. Nemojmo ih njome zatrpati. (source: https://www.abc.net.au/news/2021-08-12/fast-fashion-turning-parts-ghana-into-toxic-landfill/100358702 )
Neke pozitivne stvari i mjesto za napredak:
Reciklaža je u Hrvatskoj sve popularnija. Najbolje je organizirana u Zagrebu gdje se redovito provode projekti za okoliš i edukacijske radionice, dok je najzanemarenija na otocima i u ruralnim područjima. U Zadru je u tijeku projekt izgradnje najmodernijeg centra za gospodarenje otpadom dosad, koji će biti gotov krajem 2022. I u kojeg se puno uložilo, pa bi Zadar uskoro mogao preuzeti vodstvo po pitanju zaštite okoliša. U Švedskoj SE dobiva struja za 250 000 i grijanje za čak 1 000 000 kućanstava zahvaljujući sustavu koji smeće pretvara u energiju. Švedska čak uvozi smeće iz okolnih zemalja i ono što ne reciklira pretvara u svoju korist, a usput od tog uvoza zarađuje 100 milijuna dolara godišnje. Naša sljedeća velika ekonomska prilika mogla bi se naći upravo u ovome. Nažalost se tome posvećuje premalo pozornosti. Kad bi svaka osoba na planetu reciklirala, prestala koristiti plastične slamke i počela voziti električni auto, stotine korporacija još uvijek bi proizvodile 70% svjetskog onečišćenja. Recikliranje usmjereno na pojedinca odvlači pozornost od stvarnog problema, a sama činjenica da veliki zagađivači ulažu u kampanje reciklaže i osobnih carbon footprinta, dovoljan je pokazatelj. Najveći zagađivači mora su korporacije i zemlje s lošim sustavom skupljanja i odlaganja smeća kao što su Kina, Indija, Indonezija i Vijetnam, te ribička industrija.
Reduce (smanji), reuse (ponovno iskoristi) and recycle (recikliraj) tri su koraka zaštite okoliša. Vrijeme je da više pozornosti posvetimo prvim dvama koracima. Promislite prije no što djelujete. Želite li zaista učiniti nešto za okoliš, ponovna uporaba i prenamjena najbolje su opcije. Kaširanje je zabavan hobi i rješava vas starog papira. Kompost je izvrstan način iskorištavanja biološkog otpada. Stara odjeća može se ponovno iskoristiti kao krpa ili se od nje može napraviti lutka, gumice za kosu, te niz drugih projekata. Čaše i role wc papira mogu se iskoristiti za sadnice biljaka. Mogućnosti nisu beskrajne, no ima ih mnogo. Na kraju, reciklaža (pogotovo ona umjetnih materijala) je neka vrsta enigme. Dok se sam proces ne usavrši, neće nam uvijek biti od koristi, no da bi se usavršio proces mora se nastaviti reciklirati. Što vi mislite o ovome? Trebamo li svrgnuti odgovornost za onečišćenje sa sebe ili se barem više okrenuti onima najodgovornijima za štetu? Je li vrijeme da obratimo pažnju na dosad zanemarene probleme. Voljela bih čuti vaše komentare, a do tada, Lijep pozdrav! #reciklaža #recikliranje #onečišćenje #istina #problem