Nije li svatko u jednom trenutku maštao da je nepobjediv? Neki ninja nadljudskih sposobnosti koji svakog utorka navečer po rasporedu sam pobijedi bandu ili dvije, popije piće, zavede koga zavest ima i nestane u sjeni. Ili u najmanju ruku da bismo svakog tko nas napadne u mračnoj uličici mogli bez većih poteškoća prebaciti preko ramena, razoružati, s tim napadačem pomesti pod i pritom ga tako prestrašiti da otrči glavom bez obzira. Ne znam za vas, no ja sam mnoge takve zamišljene i šarolike bitke rado vodila kad god bi me nešto prestrašilo, bilo to čudovište ispod kreveta ili čovjek s kapuljačom što noću pokraj mene prođe na ulici. Bio je to zabavan način da se pobijedi strah i hranilo je moj ego i samopouzdanje.
Problem je bio taj što sam se jednog dana hladno probudila u stvarnom životu.
Ne, nije me nitko napao, bar ne hotimice. Jednog oblačnog popodneva, netko me odostraga grubo zgrabio za ruku i okrenuo. Nije on imao loše namjere, zamijenio me za svoju prijateljicu. Međutim, meni je u tom trenu nešto postalo vrlo jasno. Da je zaista imao loše namjere, bih li se ja iz te situacije znala izvući, ovako, u stvarnosti?
Ponovno mi je na um pala mala scena mene kako skačem na svog napadača kao ljuta pudlica i grizem što god mogu gristi dok ovaj trese ruku i preispituje svoje životne odluke.
Moja prva misao bila je: “Tko zna? Možda upali?”
Moja druga misao je rekla: “Možda za mene više nije dovoljno dobro.”
Nedugo nakon, otvorila sam Google Maps i upisala borilačke vještine. Moj mozak je skakao od taekwondo klubova do džuda, dok mi naposljetku pogled nije pao na Školu borilačkih vještina Shaolin.
Locirana oko 4 minute od Lisinskog, pola sata od moje sobice, opremljena s klupskim mačkom, dobrim društvom i tečajima samoobrane i brazilskog jiu-jitsua, znala sam da je to mjesto koje će mi pružiti, napokon opravdanu, sigurnost u svoje sposobnosti. Ta zamisao dalje mi se kristalizirala kada me bakica od 65 godina koja sa mnom trenira, od mene duplo lakša i za glavu niža, bez problema složila na pod.
Od tada sam naučila obraniti se od svakakvih grubih hvatanja, bilo za ruku, majicu ili za vrat, od udaraca nogama i šakama te nekoliko ne baš legalnih načina samoobrane (čitaj: kako nanijeti teže tjelesne ozljede).
Sad mogu na miru dalje maštati o svojim mnogobrojnim pobjedama nad neprijateljima, prošlim, budućim i nepostojećim. Skakućem kroz mračne ulice u sitne noćne sate puna snage i elana i ljudi vjerojatno stvarno u strahu biježe od mene jer nitko normalan to ne radi. 😉 Pridružite mi se ponekad, možemo skupa razbijati zamišljene zlikovce. Do tada, lijep pozdrav!