Klasičan uvod u već viđenu temu iliti svakodnevica prosječnog studenta
Iako smo, može se reći, pomalo već zakoračili u čari i razuzdanosti koje nosi svaki početak ljeta, neki od nas, koji nisu bili dovoljno pametni i marljivi kada se to od nas tražilo, ipak će provesti dio najbezbrižnijeg godišnjeg doba grijući svoj stolac... Ili možda krevet, ovisno gdje više volite učiti. Ne, ovo nije još jedan u nizu članaka koje sam temeljio na znanstveno-istraživačkoj tematici, već potpuno suprotno, ovo je članak, točnije, serijal članaka, u kojima ću iznijeti svoja viđenja napete atmosfere koja nas obuzima kada neki vanjski čimbenik na nas izvrši pritisak. Prije nego što započnem ovu divnu i zanimljivu priču s kojom će se vjerojatno većina vas poistovjetiti, želio bih se unaprijed ispričati onomu kojeg će ovi tekstovi možda uvrijediti, poglavito zahvaljujući mom ciničnom i sarkastičnom pristupu. Nemojte zamjeriti, dragi čitatelji, no ovo je samo ispovijed jednog prosječnog studenta u njegovoj životnoj svakodnevici.
Budim se... Jutarnje zrake prodiru kroz sitne procjepe mojih roleta ravno u oči, dok istovremeno sitna peludna zrnca u mom dišnom sustavu izazivaju rapsodiju podražaja koji variraju od škakljanja do svraba. Jutro može početi, a s njime i prvi breakdown jer se nisam probudio u optimalnim uvjetima. S tim u vezi, nikad neću razumjeti onu staru narodnu izreku: „Tko rano rani, dvije sreće grabi“, jer jedino što od ranog buđenja dobijem je prekinut san koji nikad nije bio slađi i vapaji mog nosa za maramicama i Rinolanom. Možda ću nekima zvučati mračno, no ne brinite, sve je u redu, samo nisam jutarnja osoba. Posežem za svojim mobitelom, otvaram društvene mreže na kojima se ne vrti ništa osim standardnog „koroničnog“ sadržaja i žute štampe. Činjenica da su cirkusi poput Eurovizije, lokalnih izbora i drugih festivala već danima iza nas me čini pomalo depresivnim, jer više ne mogu crpiti energiju iz inteligentnih komentara ispod još intrigantnijih članaka i objava raznih medijskih kuća. Ali nema veze, stiže nam Europsko prvenstvo u nogometu i, iako nisam neki osobiti fan sporta, ova vijest me iznimno raduje jer slijedi još jedan razlog za takozvanu studentsku prokrastinaciju. Oprostite na kratkoj digresiji, evo, vraćamo se na jutarnji ritual... Dan nije ni počeo, a moj mozak (želudac) već žudi za smoothijem, prvom šalicom čaja i prvom cigarom na balkonu. Kavu ne pijem jer mi previše utječe, pogađate, na živce. Samo kava iz lokalne birtije dolazi u obzir, a za nju se, dakako, uvijek nađe vremena. Posebno kada u jednom danu doživite 10ak MB/h. Da, dobro ste pročitali, MB/h iliti mental breakdowna po satu. Riječ je o mjernoj jedinici koju sam zajednički skovao u suradnji s kolegicom iz Uredništva, kako bismo si međusobno olakšali komunikaciju u situacijama kada se čini da ništa nećemo stići jer, eto, imali smo u navedenom periodu različitih incidenata koje su nam priredili fakultet, posao, kolege, prijatelji ili obitelj. Uz ovu, kao pravi ekonomisti, razmatramo i još jednu veličinu, a to je MB per capita, odnosno broj živčanih slomova po glavi stanovnika u nadi da će Državni zavod za statistiku ili neka druga institucija u bliskoj budućnosti ozbiljno uzeti ove dvije mjere na razmatranje. Tko zna, u ovim suludim vremenima sve su karte otvorene, a možda se i meni posreći da jednog dana moj MB/h bude jednak nuli.
Ovo je bio prvi u nizu tekstova u serijalu članaka „Dobar dan počinje dobrim breakdownom“ te se nadam da se barem dio vas uspio poistovjetiti s gore navedenim tokom misli. No, i ako niste, ne brinite, siguran sam da se u ovom serijalu može pronaći ponešto za svakoga, što je u biti i smisao projekta „Glas Studenta“. Ako ste jedan od onih koji svakodnevno prožive barem jedan MB, ne sekirajte se, prema službenoj definiciji radi se o „stanju prekomjernog stresa i nemogućnosti suočavanja sa životnim izazovima“. To i nije toliko težak pojam kada shvatimo da zapravo čitav život tako funkcioniramo, to jest, radimo sve kampanjski, u zadnji čas, a prisutnost stalnog pritiska, koji kao da nam dahće za vratom, izvlači ono najbolje iz nas. Rado bih iznio još pokoje zrnce mudrosti, no mislim da sam dovoljno pretjerao za prvi put, a i moram uredniku (čitaj: samome sebi) poslati članak na lektoriranje kako bih ispunio kvotu jednog članka po mjesecu.
PS: Ako znate koji je smisao izreke „Tko rano rani, dvije sreće grabi“, molim Vas da me prosvijetlite svojim komentarom ispod članka. Najbolje objašnjenje bit će nagrađeno od strane Uredništva. I da, naslovna slika ovog članka je nastala spontano prilikom snimanja promo videa za jedan EU projekt.